John_Ryder wrote:ja roditelje krivim,trebali bi više pažnje posvetiti svojem dijetetu,pogotovo u tim godinama (12,13,14) kad većina njih ulaze
u pubertet,trebali bi pričati s njima o svemu,i da dalje ne nabrajam
roditelji igraju veliku ulogu, da; i mogu biti ogromna potpora svojoj djeci u tom periodu, no ogromna kolicina djece u toj dobi trazi afirmaciju u drustvu, a ne od strane roditelja i prije ce reagirati na nesto izvanjsko, a ne na ono sto mu se pruza u krugu obitelji.
a vecina djece ni ne shvaca reakciju roditelja ko pomoc, nego je dozivljava ko neki tip restrikcije i prije ce krenuti izrazavati bunt prema njima nego ih prihvatiti takvima i na kraju prihvatiti sebe
djete ce najvise oblikovati vrsnjaci, ali ne mogu porec cinjenicu da se temelji stvaraju u kruga obitelji u vecini slucajeva
no prema primjeru sebe, koja sam odrasla bez jednog roditelja, dok sam s onim drugim provodila mozda 4h na dan svaka 2-3 dana, seljakajuci se non stop, bez normalne sanse za uklapanjem u neko drustvo i sl, krivljenje drugih zbog vlastite nesposobnosti da se suoci sa stvarnoscu i navikne da zivot nije med i mlijeko nego da se treba sam truditi i sam graditi svoju licnost i duh, je notorna glupost
ljudi se previse prepustaju emocijama i iskljuce razum kad ga najvise trebaju, umjesto da uce na pogreskama, upijaju ono prozivljeno i pokazuju razumijevanje prema svojim slabostima i posovanje prema kvalitetama
samoubojstvo je kukavicluk od vlastitog zivota i odgovornosti za svoje postupke. jedina strah koja tu postoji je strah izazvan ogromnim osjecajem ushicenosti i rastresenosti, jer ipak ubiti sam sebe nije mala stvar.
cisto banalni primjer - neki se ljudi uzasavaju odlaska zubaru te se pripremaju psihicki za to satima, danima, skupljaju hrabrost, a da nebi jedna osoba s poremecajem licnosti koja se planira propucati, objestiti, itd
Mene isto čeka velika brojka ove godine 
