164. Rambo (2008)
Nakon skoro 20 godina od posljednjeg i čak 26 godina od prvog filma, prekaljeni ratnik John J. Rambo se vratio...veći, jači, žešći i bolji nego ikada u četvrtom i do sada najnajsilnijem filmu. No unatoč tome što se radi o iznimno nasilnom i krvavom filmu sa mnogo akcije, otkinutih udova i raznesenih glava te ispadnutih crijeva - posebice u drugoj polovici film, "Rambo 4" ipak nudi i jednu dozu dramske ozbiljnosti, jednu ozbiljnu poruku koja se krije ispod krvave vanjštine te nije samo
"festival različitih krvnih grupa". No vjerujem da će mu mnogi ipak uz prejednostavnu i već prije viđenu radnju prigovoriti to pretjerano nasilje, no ono je tu ipak s razlogom. Film prvenstveno govori o okrutnosti rata i nevinim žrtvama koje često stradavaju bez ikakvih posebnih razloga.
Film govori o zvijerima rata koji više nisu ni vojnici već samo krvožedni manijaci koje uopće ne drže do vrijednosti života, bilo da se radi o ženama, djeci ili starcima. Dokumentarne snimke mučenja, otimanja i iživljavanja "vojske" nad civilima u Burmi kojima se film otvara su identične snimkama koje gotovo svakodnevno vidimo na vijestima kada slušamo o stanju u Iraku ili pak snimkama iz domovinskog rata (Ovčara, Vukovar), a kao što znamo, etničko čišćenje, mučenje i svi ostali oblici stradavanja nevinih u ratu (ako se to tako uopće može zvati) nikada nisu lijep prizor. S toga nasilje ovdje ima svoju ulogu, ima svoju priču i opravdano je koliko god će se nekima od toga okretati želudac.
Isto tako film govori i o tome da naime koliko god se neki ljudi trudili ispraviti i popraviti neke stvari diplomatskim putem, koliko god pokušavali uspostaviti mir u nekim dijelovima svijeta i koliko god bili predani tome, to na žalost nije uvijek najbolje moguće rješenje...govori nam o tome da je ponekad potrebno nasilje da bi se obuzdalo nasilje, da se ponekad zaista klin klinom izbija.
Stallone od početka pa do kraja drži sigurno sve konce u rukama. Režija je odlična, kamera također, akcija rastura u svakom kadru i poklonici odl fasion akcije koji će ići ovaj film gledati samo zbog toga će zasigurno biti i više nego zadovoljni. Zaboravite na CGI (doduše ima ga nešto malo da bi se što realnije prikazale rane), samo pirotehnika, maske i lutke. Tu je i izvrsna glazba, legendarna Rambo tema koju je još za original skladao Jerry Goldsmith. Jedino mi je žao što nema onog legendarnoga zvuka čegrtaljke koja je savršeno doprinosila napetosti. Film ima i glavu i rep te savršeno zaokružuje karakter glavnog lika.
Lik Ramba je u ovom nastavku dramski razrađeniji nego u prijašnjim nastavcima, te je po tom pitanju ovaj Rambo bliži originalu. Rambo je mnogo zreliji, što po godinama, što po razmišljanjima i može ga se shvatiti mnogo ozbiljnije nego ranije. Također Rambo je ovaj puta mnogo mračniji lik nego u prijašnjim filmovima, šutljiviji, samotnjak, nema obitelj niti ne mari baš za nju. Izgubio je vjeru u ljudsku dobrotu i stoga se povukao na osamu gdje živi već godinama, bez ikakvih spoznaja o tome šta se zbiva u svijetu i šta se promijenilo u njegovoj domovini. To je čovjek koji je prošao sve i svašta u životu i preživio kojekakva sranja te unatoč tome što već godinama živi u miru zna da se u njemu još uvijek krije jedan običan ubojica.
Jedino što zamjeram Stalloneu što nije još više ušao u dubinu priče, u pozadinu priče te što nije još više ušao u srž lika, kao što je to napravio kod Rocky Balboe i što nije još malo više pozornosti usmjerio ka drugim likovima.
Tako su misionari pomalo iritinatni idealisti koji vjeruju da će svojim mirnim pristupom promijeniti to društvo i zbog toga vam je gotovo drago kada ih uhvate, jer ste vi svjesni baš kao i Rambo da je to nemoguće. Plaćenici pak djeluju kao skupina nezainteresiranih i umišljenih (posebice njihov vođa) majmuna koji ili ne žele ili ne znaju baš najbolje raditi svoj posao.
No o tom, po tom..."John Rambo" je ipak jedno vrhunsko ostvarenje, ali ne za svačiji želudac. Nekima će vjerujem i dalje to biti jedna prilika za sprdnju...
