Post
by Scarface » 17 Feb 2014, 21:09
Ovo je čisti primjer ne-horror serije, koja u sebi ima onu istinsku, životnu težinu i stravu koju je samo nekolicina službenih horrora u stanju izraziti.
Bojim se upustit u ikakvo predugo pisanje jer neću stat satima, i zato čekam još 3 epizode i onda pišen recenziju, esej, bilo šta, samo da izbacim iz sebe sve emocije koje u meni ovo remekdjelo izaziva.
Iman osjećaj kao da san lik Rust Cohlea čeka cili život, jer ovako karizmatičan i kompleksan, jezivo privlačan karakter, nisan vidija ni u filmskom stvaralaštvu, a kamoli tv svijetu. Ne znači to da ih nema, samo je ovo moj osobni dojam.
Nailazim na masovno poistovjećivanje s njegovim depresivnim, realističnim i nihilističnim (pa i antinatalističkim) idejama među fanovima, šta je očiti odraz globalnog nezadovoljstva.
Ova serija svoje korijenje ima u starim detektivskim pričama ali i weird fictionu, podžanru kojeg njeguje samo nekolicina modernih pisaca (Ligotti i Klein), te u provjerenim filozofskim idejama koje nisu tu samo da popune dijaloge i trulo ispune prazninu psihološkog profila određenog lika.
Izaziva osjećaj čudne privlačnosti, i nešto najbliže kemijskom procesu "zaljubljivanja" - u materijalno i fiktivno.
Čitajući intervjue s piscem i scenaristom Nic Pizzolattom, ka i redateljem Caryjem Fukunagom, na mene je ostavljen dojam kako se doista radi o mladim nadama fikcije, i izuzetno inteligentnim ljudima, koji ti neće prodati muda pod bubrege.
Naravno, sve je ovo samo moj dojam, i jest malo preuveličan, ali slobodno i sami iskušajte ovu seriju i pustite da vas uvuče u svijet kaosa, beznađa i ludila - Carcosa Žutog Kralja.
I think human consciousness, is a tragic misstep in evolution. We became too self-aware, nature created an aspect of nature separate from itself, we are creatures that should not exist by natural law.