Post
by Alastorus » 06 Jan 2012, 00:21
Ma nema to veze sa talentom, bitno je da se to ispuca negdje. Ma ja do neke 15-te godine nisam mislio, a ni itko drugi da se nešto dešava samnom, sve su to pripisivali hormonima.A onda kad je prevršilo mjeru shvatili da baš i nije sve pubertet. Uvijek sam bio ono mali mračni depresivac koji nije imao nikakvog stava, nikakvog cilja, apsolutno ništa, pokušaji suicida koji su gotovo završili kobno, a onda je počela prvo ta autoagresivna faza, pa se kasnije i proširila na sve oko sebe. Previše bijesa, mržnje, osvete, jednostavno natovareno u kuglu izbrkanih osjećaja, i onda je došao velebni dan i poziva za vojsku. Pozivanje natrag u sobu za psihijatrijsko testiranje, i gle čuda: civilni PTSP pomiješan sa kroničnom depresijom, anksioznošću i kojekakvim sranjima.
Od tog dana je počela borba sa mojim unutarnjim demonima, grizlo me sve iznutra, svako jutro se probudiš sa osjećajem luđačke mržnje prema svijetu, prema svima oko sebe. Onda me i škola počela zajebavat, sve je otišlo u najgorem mogućem smjeru, počeo sam i cugat kako bih zaustavio kako bih to rekao :"glasove u glavi.", što mi normalno nije ni najmanje pomoglo.Danas sam vjerovatno živ zahvaljujući svojoj staroj i školskoj pedagogici koja mi je sredila liječenje,iako sam shvatio da je uzaludno ako u startu nisam htio pomoći sebi, a sad upotpunjavam svoj život kreativnošću, i živim sa tim svojim manama, prigrlio sam ih pa rijetko imam napadaje, medikamente sam u startu odbio, jer su me nakon nekoliko konzumacija napravili robotom.
A sad pomažem svima koji imaju slične probleme i osjećam da nisam sam, kao što mi je nekoć bilo na umu.
Now I lay me down to sleep,
Beside my bed, a Glock I keep.
If I should awake, and find you inside,
A Coroners van, will be your last ride.