3) "Lovac Ispod Žita" - Charles Bukowski
Prijevod: Predrag Raos
Broj stranica: 246
Godina izdanja: 1982 (kod nas 1998)
SADRŽAJ:
"- Henry Chinaski, alter ego Bukowskog, bez sentimentalnosti, ironično, ali duhovito prepričava događaje iz djetinjstva, toliko uvjerljivo i univerzalno da u njemu gotovo svatko može prepoznati djelić svog života. Henry "izdan" od svih, a napose od oca koji mu je govorio: "Djeca se trebaju vidjeti, a ne čuti", kao znak upozorava nas da ne postanemo ono što mrzimo."
O knjizi:
- umjesto da pričam koliko je knjiga dobra i kako je najbolja knjiga koju sam pročitao evo prvog odlomka iz knjige, pa sami prosudite...:
Prvo čega se sjećam jest da sam pod nečim. Bio je to stol, i ja sam vidio nogu od stola, vidio sam noge od ljudi, kao i obješeni rub stolnjaka. Dolje je bilo mračno, i to mi se sviđalo. To se sigurno dogodilo u Njemačkoj. Valjda sam imao godinu-dvije. Bilo je to 1922. I bilo mi je fino pod stolom. I kao da nitko nije ni znao da sam ja tu. A po sagu i ljudima po nogama padalo je sunce. Sunce mi se sviđalo. Ljudske noge nisu bile zanimljive, ni izdaleka kao stolnjak koji je visio, ni izdaleka kao noga od stola, ni izdaleka kao sunce.
Poslije toga ništa... a onda božićno drvce. Svijeće. Ukrasne ptice: ptičice s kupinovim grančicama u kljunu. Zvijezda. Dvoje odraslih se lema i vrišti. Ljudi jedu, stalno nešto jedu. Jeo sam i ja. Moja je žlica bila zakrivljena, tako da sam mogao jesti samo desnom rukom. Ako bih je dohvatio lijevom, žlica bi mi se odmaknula od usta. A ja sam je svakako želio držati lijevom.
Dva čovjeka: jedan krupniji i kovrčaste kose, krupnoga nosa, velikih usta, s podosta obrva; taj se veći čovjek stalno zbog nečega ljuti i često urla; manji je čovjek tih, okrugloga lica, bljeđi, krupnijih očiju. Ja ih se bojim oboje. Ponekad je tu i treći, u haljini s čipkom na vratu. Ima i veliki broš, i lice joj je puno bradavica, i iz svake raste po dlaka. “Emily”, tako je zovu. A svi oni kao da i nisu sretni što su skupa. Emily je baka, mati mojega oca. Moj se otac zove “Henry”. Moja se mati zove “Katherine”. Nikad ih ne zovem imenom. Ja sam “Henry, junior”. Ti ljudi uglavnom govore njemački, a i ja sam u početku.
Prvo čega se sjećam da je moja baka ikada izrekla bilo je: “Sve ću vas ja još pokopati!” Prvi je to put rekla baš kad smo počeli jesti, i ponovit će to još mnogo puta, baš kad počnemo jesti. Jedenje je, po svemu sudeći, bilo nešto jako važno. Jeli smo pire krumpir s umakom, napose nedjeljom. A jeli smo i pečenu govedinu, svinjske kobasice i kiseli kupus, grašak, rabarbaru, mrkvu, špinat, mahune, piliće, špagete s mesom, gdjekad pomiješane s raviolima; a bilo je i kuhanog luka, šparge, a svake bi nedjelje bio biskvit s jagodama i sladoledom od vanilije. Za doručak bismo jeli pohani kruh i kobasice, ili bismo pak dobili palačinke ili vafle, a uz to još i slaninu i kajganu. A uvijek je bilo i kave. Ali se ipak od svega najviše sjećam pirea i sosa i bake Emily kako veli: “Sve ću vas ja još pokopati!”
Kad smo otišli u Ameriku, često nas je posjećivala, dolazeći crvenim tramvajem iz Pasadene u Los Angeles. Mi smo do nje odlazili tek povremeno, kad bismo se izvezli u Fordovu Modelu-T.
Bakina mi se kuća sviđala. Bila je to kućica pod krošnjama paprovaca. Emily je svakog svog kanarinca držala u posebnom kavezu. Jednog se posjeta sjećam najbolje. Te je večeri obilazila kuću i pokrivala kaveze bijelim kukuljicama da bi ptice mogle zaspati. A ljudi su sjedili u naslonjačima i razgovarali. A u kući je bio i klavir, i dok su ljudi pričali, ja sam sjeo za nj i udarao po tipkama i osluškivao zvukove. Najviše mi se sviđao zvuk tipki s onoga kraja klavira na kojemu jedva da je i bilo zvuka – bio je to zvuk kao da se tucaju komadići leda.
“Hoćeš li ti prestati?” upitao je otac glasno.
“Pusti malog neka svira”, rekla je baka.
Mati se nasmiješila.
“Ah, taj dečko”, rekla je baka. “Kad sam ga htjela podići iz zipke i poljubiti, on me udario šakom po nosu!”
Onda su oni još malo razgovarali, a ja sam još malo svirao po klaviru.
“Zašto ga ne daš naštimati?” upitao je otac.
Onda su mi rekli da idemo do djeda. Moj djed i baka nisu živjeli zajedno. Meni su rekli da mi je djed ćelav i da mu smrdi iz usta.
“Zašto mu smrdi iz usta?”
Nisu mi odgovorili.
“Zašto mu smrdi iz usta?”
“Zato što pije.”
Upali smo u Model-T i odvezli se u posjet djedu Leonardu. Kad smo se dovezli i stali, on je stajao na verandi. Bio je star, ali se držao vrlo uspravno. On je u Njemačkoj bio časnik, a u Ameriku je došao kad je čuo da su u njoj ulice popločane zlatom. Kad je otkrio da to nije istina, postao je šef građevinske tvrtke.
Drugi nisu ni izišli iz auta. Djed mi je priprijetio prstom. Netko je otvorio vrata, i ja sam se iskobeljao i pošao prema njemu. Kosa mu je bila sasvim bijela i duga, a i brada mu je bila sasvim bijela i duga, a kad sam mu prišao bliže, opazio sam da mu se oči sjaje, da me promatraju kao dvije modre svjetiljke. Stao sam malo podalje od njega.
“Henry,” rekao je on, “ti i ja, već smo se upoznali. Dođi u kuću.”
Ispružio je ruku. Kad sam mu prišao bliže, osjetio sam kako mu smrdi iz usta. Smrad je bio vrlo jak, no bio je to najljepši muškarac što sam ga vidio u životu, i nisam ga se bojao.
Ušao sam s njim u kuću. On me odveo do naslonjača.
“Izvoli sjesti. Kako sam sretan što te vidim.”
Otišao je u drugu sobu. Pa se vratio s limenom kutijicom.
“To je za tebe. Otvori.”
Mučio sam se s poklopcem i nisam ga mogao otvoriti.
“No daj to meni,” rekao je djed, “ja ću.”
Olabavio je poklopac i vratio mi limenu kutijicu. Podigao sam poklopac, i unutra je bio križ, njemački križ s lentom.
“O, ne,” rekoh, “to je tvoje.”
“Sada je tvoje,” odgovorio je on, “to je samo značka.”
“Hvala.”
“Bit će bolje da sad ideš. Još će se zabrinuti.”
“Dobro. Zbogom.”
“Zbogom, Henry. Ne, čekaj ...”
Stao sam. On je s dva prsta posegnuo u prednji džepić na hlačama, a drugom potegao dug zlatni lanac. A onda mi je predao svoj zlatni džepni sat, skupa s lancem.
“Hvala ti, djede ...”
Oni su me vani čekali, pa sam ušao u Model-T pa smo se odvezli. Dok smo se vozili oni su pričali o koječemu. Oni su uvijek nešto pričali, i sad su pričali čitavim putem do bakine kuće. Govorili su o toliko toga, ali mog djeda nisu ni spomenuli.
"The difference between a democracy and a dictatorship is that in a democracy you vote first and take orders later; in a dictatorship you don`t have to waste your time voting. "
- Charles Bukowski -
"Lullaby" - Chuck Palahniuk
). Ovo je knjiga koja se može uistinu svakome svidjeti, bez obzira na preferencije.
) i ta ideja je ujedno najveći adut ovog klasika.
