Ghostface wrote:Joj, joj, kakva reakcija- a šta misliš, da je ikad ijedan velikan bilo u književnosti, filmu ili nekoj drugoj umjetnosti nešto radija toliko nesebično za druge? Sve to dolazi iz unutrašnje, konkretno patnje, i dok stvaraš to djelo katarzično se oslobađaš (barem dijelom) tog tereta šta dodatno pojačava činjenica da si to iznija u javnost, pred drugim ljudima, u nadi da će i njima pomoć. To je i ode slučaj, i odgovor mu nije bahat, dapače, čovik je iskreno odgovorija šta ga je ponukalo na takav "šokantan" film, i naravno da nije mislija doslovno da ga je radija samo za sebe, jer ga onda sigurno ne bi pustija na festival, ovo je na neki način bila i samoobrana, jer nije baš ni ugodno da te se ovako iznapada nakon tolika truda. I puno je takvih, usuđujen se reć genijalaca (ista stvar je i s redateljem Martyrsa, razlika je samo šta su njegov film hvalili), jer, znaš ko samo radi filmove za druge- komercijalisti, bezidejni nikogovići željni love, svi ostali, u konačnici rade film za svoju dušu, a onda tek za tuđu, za sve one koji se u filmu prepoznaju- a to i nije nesebično kako si ti izgleda svatija.
MAAA...
Evo...citirat ću jednu osobu sa jednog drugog foruma koja se u biti slaže samnom na temu ovo Trierovog stava pa je ovako odgovrio na ovakav sličan odogovor...
Ne volem se inače raspravljati oko nečega što nema smisla od početka do kraja, ali mi je isto tako tužno gledasti kada netko potpadne pod nekakav utjecaj slobode izričaja i te velike i prevelike riječi UMJETNOST.
Svatko ima pravo na svoj izričaj, naravno, to ne znači da je taj izričaj poželjan, dobar i kvalitetan i pravo na imanje istog nikoga ne opravdava da taj svoj izričaj i izriče.
Činjenica da ujetnici stvaraju potaknuti unutarnjim porivom je stara koliko i svijet sam, pa nismo mi izmislili Muzu kao takvu, zna se jako dobro tko je već o tome pričao, sam pojam Boga se isto lagano može objasniti samim tim unutarnjim porivom (kao i vraga, a i antikrista, ako već spominjemo dotično umjetničko djelo), ali ono što ne stoji je naklapanje oko javnosti nekog djela, poriva izričaja ili pak izdrkotine.
Pravi umjetnik zna što radi samo i isključivo sam za sebe (iako sve što radi radi i za sebe), zna što je trenutak čišćenja, rješavanja frustracija, što je nužno bacanje straha, grča, govna, sluzi iz svoje osobe i svoje ujmetnosti kako bi mogao nastaviti dalje kao umjetnik, kao čovjek, kao živo biće. Takav komad izričaja kod pravog umjetnika nikada ne doživljava izlazak na danje svjetlo. Ono ostaje potreba za napretkom i rušenjem statusa quo, a ne nihilistički poriv za uništavanjem, jer bi u protivnom umjetnik uništio sam sebe.
Zašto je Zolin realizam propao - zato što je u srži bio suprotan sam sebi - zašto je nihilizam nemoguć - zato što uništava svog tvorca, a tvorac ne uništava već isključivo stvara koliko kod malen i nevažan bio - zašto Vrag ne može pobijediti - zato jer u konačnici, nakon uništenja svega što je stvoreno (a to je njegov cilj jer mora biti suprotan Bogu) uništava i sam sebe - to je zakon Svemira a ne nečiji zbrc.
Prava umjetnost se stvara i raste iz unutarnjeg poriva samosvijesti i kao takva sa sobom nosi odgovornost i poštivanje stvorenog, kao i svijeta u koji se rađa, kao i onih koji doživljavaju tu ujmetnost, i upravo ta odgovornost i poštivanje razlikuje umjetnost od drkice.
Pravi umjetnik želi dijeliti sam sebe sa svijetom, i ono loše i ono dobro, zna kako funkcionira krug energije empatije i dijeljenja i to mu je potrebno da bi mogao nastaviti dalje i ne sere kako ga ne zanima niti njegova publika niti kritičari niti bilo tko drugi i zasigurno to ne govori na javnoj press konferenciji okružen tim istim ljudima za koje NIJE snimao, za koje NIJE stvarao i koji mu NE trebaju za njegov izričaj.
Takav odnos muškarci imaju prema prostitutkama, ne zanima ih druga strana, ne sudjeluju u krugu bilo kakve razmjene - platim - jebem - svršim - odem.
Svaki "umjetnik" koji s tako odnosi prema stvaranju, svijetu, sebi i drugima ne zaslužuje credo, poštovanje niti pažnju za svoje djelo. Kada se to dogodi onda mrzi taj isti svijet jer ga ne razumiju i odbacuju njegovu slobodu, a uopće nije riječ o tome. Upravo mi je zato zanimljiviji jedan Fincher koji snimi Alien3 kako zadobio slobodu stvaranja i kasnije napravio Fight Club nego jedan Trier koji snimi savršen Element Of Crime da bi kasnije zaboravio na sve što je stvarao i odbacio sve zasade umjetnosti kao takve. Ironično je koliko upravo Element Of Crime govori o bumerang efektu bilo kakve posvećenosti, opsesije i želje za objašnjavanjem i razumijevanjem svijeta.
Kada pišem za sebe pišem i za druge, kad me ulovi bijes, mržnja iz koje izlazi samo gnoj koji oslobađa krvotok onda to bacim u smeće i nastavljam dalje. Netko se napije pa se pomlati pa mu je drugi dan bolje, netko ode u javnu kuću, netko se iživljava na svom djetetu, netko snimi film, pošalje ga na jedan od najprestižnijih festivala, nakon javne osude pojavi se na javnoj press konferenciji i mrtav ladan kaže da je to ionako radio sam za sebe. E, pa ne može!
Govno je govno koliko kod o tome šutjeli ili snimali filmove.
