Kužin skroz, raspoloženje i kvaliteta sviranja zna varirat i unutar same probe, kad sviraš oko 3 sata. Još sad kad je zima, ukoče mi se zglobovi u čim uletin u prostor, i krenen se zagrijavat na bubnjevima, triba mi nekih 5-10 minuta da se ugrijen i u tom kratkom periodu zglobovi bole ajme, izgleda kao da san van kondicije, al brzo se to uštima. Moja jedina mana zasad je aposlutno neulaganje u novu opremu. Razlog- i dalje san debil kojem su bitniji stripovi i knjige i nema šanse da izdvojin 1500 kuna za novu duplu pedalu, al za strip bi i bubreg proda. To mi prilično zamjeraju ostali članovi, jer su em stariji, em ozbiljniji, em iskusniji, uživljeniji u glazbu, i prije tjedan dana su svi bili u Zagrebu uzet novo pojačalo/gitaru/bas sa 6 žica, a ja neman za nove palice- doslovno.
A šta se tiče vas, sve je to na svom mistu, bitno je samo da se svir ai uživa, jer kolko god izgledalo ozbiljno ovo s mojim, meni to baš i nije. Ipak je to na kraju krajeva hobi u kojeg i ne ulažen nešto previše vrimena niti bi triba, zna se šta su prioriteti i šta je u životu bitno, eto bar meni. Glazba mi je odavno prestala bit prioritet (a bila je u srednjoj), jer san svatija da te niko na kraju ne pita ništa. Sve je to trulo, i ukoliko nisi baš odabra bit glazbenik i završija glazbenu akademiju, nema smisla nadat se u išta više od pukog sviruckanja. Zato mi paše ovaj underground đir metala, i u ovom bendu san konačno pronaša sebe i ljude kojima paše moj agresivniji stil sviranja, i to je sve šta san ikad tija.
I iako se šališ za to s kvalitetnijom obradom od nekog boljeg benda, ja san siguran da ni te više obrade (a sićan se otprilike nekih) ne može puno bendova svirat, pa je tako i za autorske stvari. Puno je danas fejkova, to sigurno znaš i sama, meni je osobno muka od toga, pogotovo u ovoj maloj sredini ka šta je Trogir (u Zagrebu je vjerojatno i gore, jer je bendova stoput više, pa time i lošijih bendova), di svak muziku shvaća ka oruđe za kurčenje i ponižavanje ostalih i ajde. I iako glupo zvuči, ne volin ni govorit da išta sviran. zalazin u ovaj jedan prilično popularan kafić među srednjoškolcima i tamo me svi znaju ka studenta geeka, pomalo čudaka. I to mi je dovoljno. Jer, nemali broj puta mi se dogodila scena da sidi neki mulac od 17 godina do mene i kao čuja je da san ja neki bubnjar i onda udara po stolu na ritam neke pisme koja se trenutno pušta (i to prilično jako) kako bi kao meni dokaza da je i on neki wannabe bubnjar il šta već, i onda te skrivečki pogledava i smijulji se. I to ti je 80 % naše glazbene scene, i ne samo među tinejdžerima, već i likovima od 30 godina. Svi samo nalaze drugima greške, pljuju se, natječu, ogovoraju, kradu stvari, ma sramota. Zato san mora proć 10 + bendova da bi pronaša normalne, prave muzičare. I u svoj toj odiseji kroz škart glazbene scene izgubija san taj strast za glazbu, i nikad ga neću povratit. Mogu samo uživat u ovome sad, a i nikad ne znaš šta može bit sutra.
I fala, i puno sriće i vama, naravno, vaša velika prednost pred nama je šta svirate širem puku ugodniju glazbu i možete fino zaradit svirajući po klubovima i kafićima, a to je uvik lip dodatak jednoj strasti i ljubavi prema nečemu.
