My story - "Zimovanje u planini"

[blindgod]

Nad gradom Bugojnom nadvila se velika planina Kalin, koja svojom gordošću oponaša kraljicu koja čuva svoju kraljevinu. Podno Kalina prostrle se široke poljane koje se od davnina zovu Ravno Rostovo, a narod prekratio u samo – Rostovo. Predivno je tu zimi!
Stare vikendice, motel i restoran, mlin, konjske zaprege, bunar, potok, šuma i životinje što obitavaju u njoj...
Zima 1987. godine bijaše upamćena kao poprilično hladna i nemilosrdna. Snijeg pred Novu Godinu je nezaustavljivo marširao bugojanskim nebom. Na Rostovu su pristizali gosti motela i vlasnici vikendica, da pripreme doček za Novu 1988. Godinu. Među njima, četvero gimnazijalaca, dva momka i njihove djevojke. Djed momka Mehmeda je imao malenu vikendicu na vrh jednog brežuljka, prekrivenog od snijega. Mehmedov otac ih je dovezao kolima do motela, koji je bio centar te sanjive snježnje ljepote. Svjetla motela su ukrašavala snježne odsjaje planinske okoline. Iza motela, parking je ležao u potpunom mraku, i nakratko ugostio novo auto. Nakon što su izvadili svoje torbe iz gepeka, Mehmedov otac im je poželio dobar provod za sutrašnju novogodišnju noć, i obećao da će doći po njih u jutro poslije. Još im je od sebe darovao jednu bocu domaćeg crnog vina od kupine, što su gimnazijalci primili sa oduševljenjem i zahvaljivanjem, a Mehmed je bio ponosan što ima pažljivog oca. Ostatak ekipe je pohvalilo gest, i naprtilo torbe na leđa i krenulo snježnim puteljkom ka malenoj vikendici na vrh bezimenog brežuljka, podbrda gorostasa Kalina.
Bogme, imali su pošteno hodati. Još je duboki snijeg usporavao njihove korake. Nisu marili za to, te su uz pomoć pjesme i šale za dobra dva sata stigli na vrh brežuljka, i ispred sebe ugledali vikendicu, famoznu vikendicu koju je većina njih poznavala iz Mehmedove priče, kako se nalazi u nedođiji, kako u njenoj blizini nema niti jedne druge vikendice, i kako se ispred nje pruža veličanstven i magičan prizor na rostovsku dolinu, koja je poznata po svojoj ljepoti, pogotovo onoj zimskoj, kada snježni briježuljci i doline naročito dođu do izražaja, a ugođaj dodatno upotpunjuje potok i planinska šuma. Zvuči bajkovito? Takvo je Rostovo zimi.

„Pa dragi Mehmede, vikendica je manja nego što si je opisao!“ – kroz smijeh je rekao Nurudin, a djevojke Maša i Lejla su se složile s tim, i opasku začinile svojim osmijesima. Mehmed se na kratko zacrvenio i nevoljko odgovorio:
“Druže, takva je – kakva je! Biće nam sto puta bolje nego njima u gradu u zagušljivim kafićima!“
“To svakako!“ – složili su se svi, a Mehmed je iz džepa jakne vadio ključ, te pažljivo otvarao stara i zahrđala vratašca kućice, koja će ih ugostiti tu noć i naredni cio dan.

Ušli su svi unutra vikendice, te ustanovili kako je veoma hladno i da bi bilo dobro da odmah upale vatru, što je najstariji član ekspedicije – Mehmed, i učinio. Peć je bila minijaturna, ali dobro očuvana, a srećom za njih – kraj nje je bilo ćebe na kojem se nalazila solidna količina blago vlažnih drva.

“Trebat će nama još drva! Kad zapalimo vatru, ja i Mehaga odosmo ovamo u šumu pa nasjeći još, duga je noć...“ – reče Nurudin, dok je Mehaga pažljivo slagao drva u peć, a potom ih i zapalio, te je vatra konačno buknula i počela da grije vikendicu, koja je u stvari bila jedna malo veća soba. Drugih soba nije bilo, i vikendica se za koji minut poprilično zagrijala, a plamen vatre je davao svjetlost sobi, što je obradovalo gimnazijalce, nakon par sati provedenih u potpunom prirodnom zimskom planinskom mraku.
Djevojke su razgledale sobu, i u kutu pronašle par svijeća te ih pomoću vatre upalile, i postavile na stol u sredini sobe. Nasuprot stola, nalazile su se dvije starinske sećije, na koje su položili dvije deke, kojima će se pokriti poslije kad budu krenuli spavati.
Mehmed i Nurudin su obukli jakne, uzeli sjekire i glasno pjevajući popularne pjesme toga vremena, napustili vikendicu, nadajući se bogatom ulovu drva. Maša i Lejla su ostale unutra, približile stol peći, da im bude još toplije. Malo se raskomotile, i krenule da pričaju šta im se zanimljivo dešavalo prethodnih dana, i kako zamišljaju sutrašnju proslavu Nove Godine.
Vani je bio potpuni mrak, u daljini se mogla vidjeti cesta i motel, do kojih se prostire široka padina, zatrpana dubokim snijegom. Meho i Nurudin su prokomentarisali kako je super ideja što su došli baš tu da slave Novu, i bili su na ulazu u gustu šumu. Meho je rekao Nurudinu da pazi gdje staje, jer može da ugazi u potok. Ali, desilo se upravo obratno, svojom nepažnjom Meho je stao na led, koji je puknuo i prepustio Mehinu desnu nogu hladnoći plitkog šumskog potoka. Smijeh je obuzeo njegovog jarana Nurudina, a Meho je gunđao i vikao da sječe grane drveta. Sjekli su i sakupljali drva u naramak ruke. Dok su sakupljali, čuli se neke šumove u dubini šume.

“Možda je jelen?“ – upita Nurudin.
“Ma samo da nije medvjed! Ni vukovi ovde nisu strani...“ – reče Meho, imajući u namjeru da malo prepadne kolegu, što mu je i polazilo za rukom.

Nakon kraćeg razgovorima o šumskoj fauni ovih podneblja, začuli su se ponovo zvukovi, ovaj put jači i više definisani. Kao da neko tiho hoda po snijegu...
Nurudin, prepadnut Mehinim informacijama o medjedu i vuku, reče:
„Brate, bolje da mi požurimo s ovim!“, a Meho će njemu:
“Šta si se prepao jarane? Ma sigurno je lisica, ona je ovde svoja na svom. Ali kad si navalio – ajmo! I žene nas čekaju.“
Požurili su obojica, i brzim koracima gazili po snijegu, a naramak im pun drva. Kada su izašli iz šume, zastali su i okrenuli se, i ponovo čuli zvukove slične maloprije, ali ovaj put uz hod po snijegu su čuli i neko glasanje, poput nekog tihog krika. Isprepadani momci su ubrzali korake, i za pet minuta bili u toploj i osvijetljenoj vikendici.

„Joj jest ovaj Nurudin plašljiv k'o srna! Od lisice mu se pričinjavaju vukovi i medvjedi!“ – reče Meho curama, da ispadne laf. Nurudin je ostao priseban i opušteno rekao:
“Zakleo bih se da ono nije bio zvuk lisice! Pogotovo onaj krik!“, te su nakon znatiželje njihovih djevojaka, ispričali ukratko, kako je Meho ugazio u potok, a onda, i kako su isprva čuli krckanje snijega i grančica, a kad su izašli iz šume, i tihi krik. Cure su ostale zaprepaštene pričom, a Maša je vođena svojom zaintrigiranošću navedenom pričom došla do prozora čiji pogled je bio usmjeren direktno na šumu.

“Pa ova šuma nije daleko od nas. Šta ako taj vuk ili medvjed dođe večeras do kuće?!“ – reče Maša blago paničnim tonom, isčekivajući ohrabrujući odgovor svog momka Nurudina, koji se pripremao da odgovori na to, ali mu je u momentu Mehmed preoteo riječ:
“Pa ništa, pustit ćemo ga unutra i počastiti crnim vinom hahah! Nego, pustite se šuplje priče, i dajte te sendviče iz torbe, gladan sam! Kao vuk! Hahah“ – Mehin smijeh je pobijedio sablasnu tišinu, i za tili čas preokrenuo atmosferu u sobi.
Nakon što su večerali sendviče koje su ranije u kući napravili, počastili su se pivama iz konzervi, a vino su sačuvali za sutrašnji dernek. Sjedili su na sećijama oko stola, povremeno ubacivali drvo u peć, i veselim pričama se prisjećali na dogodovština iz škole i iz čaršije. Meho je prednjačio u priči, i hvalisao se raznim poduhvatima koje su obilježile njegove potonje dane. Nurudin se pak pohvalio odličnim ocjenama za kraj prvog polugodišta. Poslije su priče malo promijenile dimenziju, i zašle su u ljubavne, gimnazijalske, dogme. Nurudin i Maša su pričali kako su se upoznali na skijanju prošle godine, baš na Rostovu, par kilometara ispod brijega na kojem su se trenutno nalazili.
Lejla je žalila što njena i Mehina priča o upoznavanju nema tako romantičan duh, i naglasila kako Meho uopće nije romantičarski tip, baš u momentu kada je dotični ispijao konzervu pive na eks, nakon čega je glasno podrignuo, a salve smijeha su odjekivale sobom još neko vrijeme. Momci su poprilično popili, te im je priča dojadila, i prešli na neke druge aktivnosti. Odvojili su se – jedan par na jednoj, drugi na drugoj sećiji. Plamen svijeća je obasjavao na zidu sjene zagrljene omladine, koja je svoju ljubav začinjavala strasnim poljupcima i dodirima. Simfoniju poljubaca je u pozadini pratio tihi zvuk vatre koja je gorila u peći.
Dugo je vladala ta harmonija u sobi...

Sve dok, sasvim iznenada, neko nije pokucao na njihova vrata!
Bilo je kasno navečer, sigurno iza ponoći! A okolo vikendice, u krugu od dva kilometra, nema ama baš nikoga!!!
Sve četvero se trznulo i gledalo međusobno, a Nurudin je drhativim glasom priupitao:
„Ko je? Šta trebaš?“, no međutim, ostao je uskraćen na odgovor. Svi su poglede usmjerili na vrata, a sa njenih drugih strana se nije čuo nikakav odgovor, što je još dodatno zabrinulo ukućane. Da stvar bude još i gora – primjetili su da taj „neko“ s druge strane pokušava da uđe, šteka se micala gore-dole, ali zahvaljujući brižnoj Lejli, vrata su od ranije bila zaključana, sa ključem u bravi. Potom se i Meho oglasio:
“Ili reci ko si ili bježi odavde! Đabe pokušavaš da uđeš, vrata smo zaključali! Govori šta hoćeš ili nas pusti na miru!!!“
Panika je zavladala vikendicom. I opet, odgovor nisu dobili, samo su čuli krckanje snijega ispred vrata vikendice, što im je govorilo da se taj „neko“ odaljava od njihove kućice. Malo su odahnuli, i sjeli za stol, gledali su jedni druge i pitali sami sebe ko bi mogao biti, kada u njihovoj blizini nema ni jedne druge vikendice. Nurudin je došao do prozora i pogledao – ali nije vidio ništa. Kada je prošlo neko vrijeme „dok se stiša vatra“, izašli su iz vikendice, i vidjeli tragove ljudskih čizama kako idu prema padini. Skontali su da je mistična osoba otišla dole, prema motelu i ostalim vikendicama. Vremenom, četvero gimnazijalaca je sve više bilo ubjeđeno da se nepozvana osoba neće više vraćati njihovoj vikendici, i da će ostatak vremena provesti u najboljem redu. Vratili su se unutra, i krenuli pričati o nekim drugim stvarima, da se smire.
Onaj mrak i šuma koji se vide sa prozora više nisu djelovali tako strašno kao prije pet minuta. Panika je izgubila bitku, te je ponovo zavladala harmonija, praćena zvukom vatre, a parovi se pripustili ljubavnim užicima, ne misleći puno na nemio događaj koji je usplahirio njihova mladalačka srca. Zanešeni ljubavnim igrama, zapostavili su vatru skroz, koja je bila na posljednjim izdisajima svoje plamene snage. Prvi je opazio to Nurudin, te je ustao da ubaci koje drvo, i pri tom ponovo pogledao kroz prozor, prema šumi. Iako je bio mrkli mrak, učinilo mu se kao da neko ulazi u šumu. Protrljao je oči, rukom dodirnuo svoju Mašu i pokazao prstom kroz prozor, pri čemu je i ona zurila u mrkli mrak, ali je odmahivala glavom u smislu da ne vidi ništa što bi ih trebalo zabrinuti. Pogled su uputili na par za susjednom sećijom, koji su već uveliko drijemali u carstvu snova. Vatra je ponovo obasjala unutrašnjost kuće. Sećija na kojoj su ležali Nurudin i Maša je bila tik do prozora. Dvoje zaljubljenih mladih se zagrlilo i stislo jedno uz drugo. Nakon kratkog vremena, Maša je počela tiho da hrče, što je Nurudinu bilo poprilično simpatično, i razmišljao je u svojoj glavi kako je djevojka umorna od hodanja i svega onoga što im se poslije desilo u vikendici. Nakratko, misli su mu obuzela razmišljanja o „osobi“, šta je tražila od njih, zbog čega, zašto baš njih, i na kraju – ko je ta nepozvana osoba?! Boreći se sa tim mračnim razmišljanjima, i dalje je posmatrao kroz prozor, nebi li šta primjetio, ali na njegovu sreću – vani nije bilo ništa osim bijeline snijega i tmine neba i obližnje šume. Docnije, zaspao je i Nurudin... Samo je još vatra bila budna.

Nakon par sati, dok su svi lutali po bezdanima dubokih snova, desilo se nešto novo, nešto što ih je ponovo istinski prestravilo, još gore nego ranije te večeri.
Dok su spavali, neko je iz vana glasno pokucao, i to na – prozor!
Istovremeno, svi su se trznuli i odmah razbudili. Vladao je muk i isčekivanje nove radnje. Jedan od njih, Nurudin, je skupio hrabrosti i promolio svoj pogled kroz prozor. Vani nije bilo nikog, osim mraka. Okrenuo se, pogledao u Mehmeda, koji je poblijedio od straha, ali uspio je da kaže ovo:
“Neko se večeras stvarno opako igra sa nama...“
Upalili su svijeću i izašli iz vikendice. Glasno su se derali: „Ko siiiiiii? Šta hoćeš od nas?! Ostavi nas na miru već jednom!!!“
Pomoću svijeće, pratili su tragove čizama, koji su išli u krug oko vikendice. Obišli su puni krug i došli ponovo do vrata vikendice, dalje nije bilo više tragova... Ušli su unutra kuće i vidjeli da nema nikog, ali Mehmed je skontao da se „osoba“ vrlo lahko mogla popeti na sam krov vikendice, jer je dosta nizak strop i spretnom penjaču ne predstavlja nikakav problem. I sam se, dok je bio mali, često penjao na krov vikendice, krijući se od dede koji bi ga dozivao na padini. Brže-bolje, Mehmed je požurio i zatvorio vrata i zaključao dva puta bravu... Ostali su ga pogledali pogledima koji su mu slali pitanje „Zašto to radiš?“, te su svi sjeli na sećijama za stolom, a Mehmed je skroz tihim glasom pričao...
“Gore je, iznad nas, na krovu! Nije imao gdje drugo da ode, vidjeli ste da tragova nema više nigdje, nego samo okolo kuće! Znam da je na krovu, vidite koliko je nizak strop i kako se lako popeti, i ja sam kao klinac često to radio.“
Maša ja rekla: „Moramo biti što tiši, imam osjećaj da nas prisluškuje. Stvarno ne kontam šta hoće i strah me njegovog sljedećeg koraka...“
Nakratko su zašutjeli svi, a potom su se uvjerili da gore iznad njih neko stvarno ima, jer su se čuli neki čudni zvukovi. Vatra i svjeća se ugasile, soba je bila u potpunom mraku, samo su se čuli tihi uzdisaji. Niko od njih nije imao nikakvih ideja. Niko ništa nije govorio.
U veoma kratkom momentu, „osoba“ sa krova je brzim koracima pretrčala po krovu i skočila sa vikendice na snijeg. Proletila je krajičkom prozora, i ukućani su vidjeli samo crnu sjenu, ali od silnog straha nisu se pomakli sa svojih položaju, jer su bili u isčekivanju da će „osoba“ ponovo zakucati na vrata ili u još gorem slučaju – razbiti prozor!
Na njihovu sreću, ništa od ovog se nije desilo, a Nurudin nije dugo izdržao, već je otišao do prozora i pogledao. Ovaj put je imao šta da vidi...
Crna sjena u daljini je trčala u pravcu šume!

“Ovaj put ne ide prema padini... Odlazi prema šumi!“ – bile su riječi Nurudina.

Maša je predložila da upale vatru, ali su ostali odbili, dodajući da bi bilo bolje da ne pale vatru jer su tako vidljivi iz daljine, pa možda to privlači „stranca“. Sve četvero se poredalo na onoj jednoj sećiji blizu zida, jer Maša nije željela da ona i Nurudin budu kraj prozora.
Tako su dočekali zoru. U mučnoj tišini, gdje su se povremeno susretali njihovi pogledi, a upitnici su i dalje bili iznad njihovih glava. Najzad su nekako zaspali. Jedva...

U zoru je ponovo počeo padati snjeg, te je zameo tragove nepoznate osobe...

Probudili su se oko podne. Ispočetka su šutili svi, krišom obarali svoje poglede i šutnjom obojili zrak oko sebe. Prva je probila led – Maša. Otvorila je svoju torbu i uzela vreću kafe, potom izišla vani i na potok natočila vode, a kada se vratila – pristavila domaćinsku kafu. Svi su odahnuli, i priča je počela, a kada je kafa bila gotova, i kada su progutani prve kapi vruće bosanske kafe, priča je zaživjela.
Tematika je bila – sinoćnja noć i sve ono što je nosila sa sobom. Razgovarali su ko bi mogla biti osoba od sinoć, i svako od njih je imao neka svoja razmišljanja i predodžbe.
Najuvjerljiviji im je zvučao Mašin prijedlog. Ona je bila sasvim uvjerena da je dotična osoba u stvari bio čoban koji navečer nema pametnijeg posla nego da straši posjetioce vikendica, i kako mu je kuća vjerovatno negdje daleko iza šume. Ostali su prihvatili tu mogućnost, pri čemu su svi izrazili nadanje da se pomenuta osoba neće više vraćati i ponovo im stvarati probleme, te da će u miru i sreći provesti ovaj dan i u ponoć dočekati novu 1988. godinu.

Dan je tekao mirno i krajnje ugodno. Muški su išli u šumu nasjeći drva, da im vatra može trajati čitav dan i noć. Cijepajući grane, Nurudin je kroz šalu spomenuo kako je šuma mnogo ugodnija preko dana, i da mu je drago da ih ovaj put ne okružuju čudni i strašni zvukovi. Primjetili su i tragove čizama, one iste tragove što su pratili oko vikendice. Tragovi su išli duboko u šumu...

Djevojke su napravile ručak. Iz vrelog lonca širio se prijatan miris đuveđa. Gimnazijalci su sjeli i objedovali u veselom raspoloženju, šaleći se međusobno. Po svršetku jela, izašli su van ispred vikendice, i valjali se po snijegu. Djevojke su upitale mladiće ko ima hrabrosti da se skotrlja skroz niz padinu. Nije dugo trebalo da se Mehmed odvaži na taj čin, ali duboki snijeg ga je spriječio u tome, što je samo po sebi izazvalo ogromne količine smijeha kod „publike“.
Poslije su se spustili niz padinu, i otišli u caffe bar motela „Rostovo“ da popiju čaj, pošto nisu imali čaja u vikendici (samo kafu), a i da usput osjete malo vrevu ljudi pred novogodišnju noć. Motel je naprosto vrvio od ljudi, mahom stranaca iz drugih gradova. Caffe bar je bio prepun, jedva su ulovili jedan stolić. Pili su ukusne tople domaće čajeve, i posmatrali kroz prozor snježne doline i okolne šume.

Već se osjećao miris zalaska sunca i dolazak noći, te je omladinska ekspedicija odlučno krenula da se na vrijeme vrati u svoj trenutni dom. Na vrijeme su krenuli, jer došli su pred vikendicu u vrijeme kada je sunce skroz klonulo nebom, ostavljajući iza sebe crveni bris po snježnoj bjelini majke prirode. Fantastičan prizor, idealan za naslikati.
Junaci ove priče, Mehmed, Nuridin, Maša i Lejla, su već krenuli zagrijavati novogodišnji provod, i takmičili su se u ispijanju konzervi piva. Iako se Mehmed trudio iz petnih žila, Nurudin je kvalitetnije pio – po mišljenju stručnog žirija, njihovih voljenih djevojaka.
Nakon momaka, na red su došle i djevojke. Sviju je zabavljalo način na koji Mašin organizam probavlja sastojke piva i kako to sve eskaulira glasnim podrigivanjem.
Poslije, na red je došlo pjevanje, recimo nešto što bi se moglo nazvati pretečom današnjih karaoka. Pjevali su razne pjesme, od veselih pjesama pjevačice Tajči, i tada popularnog rock benda Ekatarine Velike, srceparajućih balada Crvene Jabuke, a kad je alkohol zagrijao krvotoke, zašli su malo i u kafanske vode, pjevajući pjesme Tome Zdravkovića i Silvane Armenulić.
Cic po mic, približavala se ponoć. Ukućani vikendice su redom bili poprilično pijani.
Izašli su ispred vikendice, i skakali po snijegu, usput oćekujući vatromete iznad bugojanskih nebesa. Kada su pirotehničke vatre zaparale nebo, derali su se i čestitali međusobno sretnu i uspješnu Novu, 1988., Godinu. Pošto je vani bilo poprilično hladno, slavlje su nastavili u ugodno toploj vikendici. Otvorili su crno vino koje im je poklonio Mehmedov otac, i nastavili sa pjesmom, šalama, vicevima, prepričavanju starih događaja, i planiranjem budućnosti, nekih sitnih priželjkivanja, i nekih razumnih očekivanja.
Zaspali su jedni kraj drugih, pijani i sretni. Te novogodišnje noći ih niko nije uznemiravao...


Prije nego što će se nakloniti snovima, Nurudin je razmišljao o protekloj noći, i mističnoj osobi, i pitao sam sebe kako to da se osoba nije vratila. Ali, misli vođene velikim količinama piva i crnog vina su tekle u skroz drugom smijeru, i Nurudin je sam sebe ubjeđivao kako i mistična osoba mora slaviti novogodišnju noć. Potom je i on zaspao...

Rano ujutro, sve ih je probudio glasan tresak! Svi su se okrenuli i pogledali u prozor, sa kojeg je klizila poveća grudva. Ustali su i pogledali kroz prozor, a Nurudin je hitro izletio van, ali nije uspio nikog da vidi. Potom su ponovo primjetili tragove. I ovaj put su tragovi išli oko vikendice, a nakon što su skontali da je osoba obišla par krugova okolo kuće, dok su njeni ukućani mirno spavali, te je ta ista osoba svoju putanju nastavila prema šumi, što su jasno potvrđivali njima dobro poznati tragovi čizama.

“Užasava me sama pomisao da je obilazio oko nas, i vjerovatno, posmatrao nas kroz prozor dok smo spavali...“ – izjavila je uznemirena Maša.

Ostali su ćutali. Nisu pronalazili riječi koje bi objašnjavale neke stvari.

Poslije, spustili su se niz padinu, gdje ih je na parkingu iza motela, u automobilu čekao Mehmedov otac. Nakon što su čestitali i poželjeli sreću u novoj godini Mehmedovom ocu, krenuli su putem grada, nazad svak svojoj kući. Na pitanje vozača, kakav im je bio novogodišnji provod, svi su jednoglasno odgovorili „vrhunski!“.
Oni su bili svjesni da nisu slagali. Ali, isto tako, bili su svjesti da su sa sobom ponijeli jednu nedovršenu priču, koju tokom svojih života nisu nikome pričali, samo su se nekad između sebe znali prisjetiti........................................................................................................................

.... Nakon 19 godina, 2007. godine, jedan od junaka ove priče, Nurudin, provodi nedjelju u svom stanu u Sarajevu, u idiličnoj atmosferi sa svojom ženom Mašom i njihovim sinčićem Vedranom. U dnevnom boravku, bračni drugovi su ispoštovali svoj ritual ispijanja kafe u podne, dok je njihov sinčić priuštio sam sebi zabavu, oponašajući vrhunskog detektiva Sherlock Holmesa, pretraživajući sobe stana, i pri tome tražeći neki predmet koji bi ga uputio i objasnio mu zašto njegovi roditelji baš svake nedjelje piju kafu u isto doba dana.
Pretraživajući po ormaru svoga oca, naišao je na oduševljenje kada je ugledao njemu nepoznatu crvenu kutiju, punu starih novina i časopisa.
Jedne novine su ga posebno zaintrigirale...
„Oslobođenje“, datum 02.03.1988., veliki naslov „Pronađeno odbjeglo dijete Kupreškog serijskog ubojice“.

Dalje u tekstu:

“ Jučer, dana 01.03.1988., na padinama Rostova, vlasnik istoimenog motela „Rostovo“, I.H., ugledao je nepoznatog dječaka kako hoda prema bašti motela, i pada, skotrljajući se niz padinu. Vlasnik je pružio pomoć dječaku, a nakon što je vidio krvave tragove, u pomoć je pozvao pripadnike bugojanske milicije, koji su brzo intervenirali. Uspješno su identificirali dječaka, tvrdeći da se radi o M.Š., koji je prije otprilike tri mjeseca pobjegao iz porodične kuće u Kupresu, gdje je inače živio sa svojom maćehom i djedom. Pobjegao je iste noći kada je čuo da je njegov otac F.Š., optužen za niz serijskih ubistava u Kupresu i Livnu, pobjegao iz zatvora u Busovači. U strahu i bijegu, utočište je pronašao u bugojanskoj dolini Rostovo.


Par posjetioca i vlasnika okolnih vikendica su u par navrata primjetili dječaka, koji ih je pokušavao prestrašiti u namjeri da isti napuste svoje vikendice, kako bi dječak mogao biti u njima, jer je vani bila zima. Kada bi gosti boravili u svojim vikendicama, dječak je išao u šumu. Čim bi posjetioci otišli, on bi provaljivao vrata i živio u njima, hraneći se hranom koju bi krao iz drugih vikendica. Ako bi se gosti duže zadržali, ili ako dječak nije mogao podnijeti hladnoću, onda bi na sve načine pokušavao da prepadne goste, kako bi oni u strahu mogli napustiti svoje vikendice. Na taj način, dječak je živio i preživljavao duže od tri mjeseca.
Sudskom odlukom općinskog suda u Bugojnu, dječak M.Š. je oslobođen svake krivnje, a njegov otac F.Š. je nedugo nakon svog bijega, pronađen i uhapšen u Novom Travniku. Osuđen je na kaznu izdržavanja zatvora u trajanju od dvadeset godina. Nakon što mu je umro djed, dječak je odbio da živi sa maćehom, pod izjavama da već duže vrijeme trpi fizičko i psihičko nasilje od iste, nakon čega je dječak primljen u Dom za nezbrinutu djecu Bugojno.“