Moje pjesme.

[Alastorus]

Nevjesta


Zasto ona sjedi sama,tako krvava i uplakana
Nevjesta davno zaboravljena,na oltaru ostavljena
Uz svijetlo svijece,uz to krvavo vece
Kad ostala je bez njega,bez onog sto je voljela


Kad kisa kao kristali svijetle u noci
A ona ceka,ceka kad ce doci,
Znajuci da nema pomoci


Njen dragi andeo,padoše odavno,
A ona sjedi u paklu tuge i bijesa,
Zasto je otisao,izgubio se u toplini krijesa



Kad bomba je pala,a slutnja nastupi
Da on iz vjecne borbe nece se vratiti
Kada svijetla sumpora,iznad nje bljesnu
A njeno truplo izgori u bljesku


Sada samo kosti,stare i osusene
Ostaju kao prikaz stari
Kao nekada ljubav dok su bili mladi


Violina stara i dalje svira,
Pokojnim dusama ne daje mira,
Svira i svira,u beskraj tisine i mira

[Alastorus]

Rekvijem



Ovo je rekvijem za moje tijelo
Ovo je odmor za besmrtnu dusu
Sto sama sniva o boljem svijetu
Sto progovara kroz maglu gustu


Koliko poraza a porazen nisam
Koliko pobjede,a jos uvijek tu sam
Jesam li izgubljen,dal ovo je stvarnost
Moze li tko reci dal ovo je realnost


Kada sivilo ceznje,i breme godina uzme mene
Zakopajte tijelo da nitko ne cezne
Ni jednim dodirom niti jednom suzom
Ispratite mene,ja zauvijek odlazim medju svoje sjene


Da pratim proslost,premalo znam
Da u ovom svijetu mozda i nisam tako sam
Da oskvrnuce tisine,meni nista ne znaci
Da mojom glavom prolaze vlakovi.

Osjecaj kreposti,ceznje i suza
Dovode me tamo gdje nestaje pruga
Samo livada osusenog cvijeca
Samo purpurna sjecanja na nesto cega vise nema

[Alastorus]

Razum

Bez vrućeg asfalta
Ja ne mogu zivjeti,
Ovdje su moji momci
I moji prvi zavjeti
Moja prva kršenja zakona
Moji prvi podvizi

A onda su počeli,svi
Oni snovi užasni,oko mene samo udovi,
Terror koji me progoni,nakon nekoliko mjeseci
Stigli su I lijekovi,oni prokleti doktori,nikad im
Neću oprostiti.

Košulja bijela,rukav samo jedan,
U okrugloj sobi,još jedan tjedan
A ova pičketina se lagano smiješi,
Govori o tome kako sve će da riješi
Riješio sam ja pičku I odgrizao mu prst.
Pa neka vidi koliko je zivot zapravo grub

Doktorica place,a ja je gledam u oci,
Razmisljam o tome da na nju skocim,
Da udesim ono malo sto je ostalo,
Mozda ovo lijecenje ipak nije pomoglo
U sobi bez boje,svijetla I prozora,moja
Se volja sve vise raspada,bez ikakvog izlaza
Bez ikakvog nacina,balada o psihopatu
Polagano se odvija.
Sve je krenulo bolje,jednoga dana,
Kad je pocela da mi prija kašasta hrana
Kad nisam imao vilicu,da nekog probodem
Da se napokon domognem bar par minuta
Slobode.

Stari jebeni psihić,cacka po mom umu,
Prikazuje mi mrlje,a ja ne vidim nista
Ovo je tren gdje pocinjem vristat
Ulaze ona dva jebena grubijana
Cija me pojava iz dana u dan slama,
Sto tuku te po glavi kad nisi poslusan
I onda zapitas se da li si dovoljno odvazan

Taj put bacio sam se kroz vrata,dobivsi par udaraca
u par navrata,bez mogucnosti povratka moja saga se
nastavlja.

[jigsaw]

Zanimljiva tematika. Kao Nick Cave na hrvatskom, sirovo i dinamično. Ima par pravopisnih grešaka, ali sveukupno lijepo.

[Alastorus]

Ma pravopis riješavam kad mi se da to lektorirat, imaš i prozna dijela po topicima Za jednu je i Cons rekao da mu je mučno razmišljati o tome da je pisac osoba koja bi mogla takvo nešto napravit, so epic win is epic win.

btw. danke na komplimentu

[Fräulein Unbekann]

Rekvijem je predobar

[Akasha]

U fora tema........evo i mene malo:

Zbogom zauvjek

Zbogom prijatelju stari,
puno vremena je prošlo.
No tko za vrijeme mari
glavno da se je do kraja došlo.

Zbogom kažem plavom nebu,
zbogom nježnim ljubicama.
Sve dok me još prsti zebu
ne mogu poletjeti s pticama.

Stojim na pragu zaborava
i gledam u vrata propasti.
Osjećam da gubim prava
i da će mi se um raspasti.

Zbogom slobodo draga
tako sputana si bila
a dok sam prešla preko praga
ti si izgubila krila.

Zbogom svim sjećanjima
što su duboko zakopana.
Sada priznati ću svima
da su bila otrovana.

Zbogom srećo, zbogom tugo,
zbogom začarana strasti.
Zbogom svijete što traješ dugo
no jednom ćeš i ti pasti.

Zbogom ruke koje pate
i čiji su se prsti stisli.
Zbogom jedini živote,
zbogom posljednja misli.

[Alastorus]

@Fraulein - meni osobno isto najbolja, kad se sjetim u kojim uvjetima sam je napisao, tj. u kakvom raspoloženju i trenucima, ufff.
@Akasha - Odlična

[jigsaw]

Evo onda i mog doprinosa:

PJESMA O GROBLJU

San, snivam sladak san
Sa svojim susjedima
Sobe su nam uske
Razdvojene grobovima

Mislite da nam je loše?
Nije, nikako nije
Kad vas hladan vjetar trgne
To cijelo groblje vam se smije

Smije se vašem strahu
Jer mrtvi nisu nikom naudili
Bojati se treba živih
Ne onih koji se ne mogu probuditi

San, snivam sladak san
Sa svojim precima
Netko je prosuo kloroform
Po svim ispucanim mecima

Smijem se vašem strahu
Jer mrtvi nisu nikom naudili
Bojati se treba živih
Ne onih koji se ne mogu probuditi

I kao po mom trbuhu meci
I crvi su mi uništili tijelo
Mene se trebate bojati
Jer u grobu mi je ostalo samo odijelo...

[Ašow]

U jebote, iznenadna tema
Dobre su vam stvari. Mislim, nije moj đir pisanja, ali super je što nas ima više na forumu koji pišemo

[john_constantine]

eh, kako sam prijateljici za rođendan napisao priču o bebi koja u maternici dobije napadaj klaustrofobije. Nisam to imao namjeru objavljivati, pa sam napisao na papir. Ali već ću to ponoviti kada me uhvati inspiracija.

[Alastorus]

Iznenadna tema koja već par mjeseci postoji, kao i moje poezne stvari pale u zaborav

[jigsaw]

Pa bavim se pisanjem već 5 godina, sad početkom 2012. mi izlazi prva zbirka pjesama. Počeo sam pisati i roman, ali kako je tema veoma široka, morat ću je puno dorađivati.

[Decadentor]

eh, kako sam prijateljici za rođendan napisao priču o bebi koja u maternici dobije napadaj klaustrofobije. Nisam to imao namjeru objavljivati, pa sam napisao na papir. Ali već ću to ponoviti kada me uhvati inspiracija.

EPIX

[Alastorus]

Ponekad jedino što je preostalo, podsjetnik na sve ono čeg je ponestalo

U tišini čuješ zadnju trubu što otkucava dan, dok sve ne postane san

Samo tiho,otvori svoje oči i pogledaj oko sebe, ima li ovdje mjesta za nadanja

Ili su sretni trenuci možda jedino ono vrijedno cijelokupnog ispaštanja

U zadnji tren, tupi klik i tišina, sad je sve gotovo,mrak i usamljena vriština

Ljuštura od čovjeka, samo ljudska replika, vezana lancima, postao sam

Nakon svih tih godina, samo sjena što preživljava u odsustvu emocija

Kao poderana svila, kao razbijeni dijamant, moj krik se u svijetu čuje kao

tihi šapat


Iz mraka se potiho, smiješka klaun što nosi tvoje lice, lice mrtvog djeteta

Onog koje je umrlo prije kraja i početka vremena