1001 film prema izboru posjetitelja HorrorHR-a

[Asfodel]

241. Das Leben der Anderen (2006)




Odlična drama koja itekako opravdava osvojenog Oscara i šezdesetak drugih nagrada. Ispočetka ne izgleda obećavajuće, no ubrzo se vidi da je hladna politička atmosfera prijeko potrebna i autentična u opisima tadašnjeg DDR-a. Riječ je o agentu državne sigurnosti koji prisluškuje stan dvoje umjetnika, možebitnih "neprijatelja socijalizma". I on i oni su jedni u moru takvih sličnih operacija.

Bez imalo prenemaganja (iako ima pregršt materijala za tako nešto) realistično priča priču da imamo dojam da gledamo dokumentarac ili ljude kroz prozor. Uvjerljiva transformacija lika i frapantno smiješna scena pričanja vica
Decentno prikazivanje apsurda. Potresno i tužno, a opet bez suvišne patetike.

[john_constantine]

242. Let the Right One In (2008).



Prekrasna i romantična vampirska priča o 12 godišnjoj vampirici koja iza sebe ima puno više iskustva nego što izgleda, vječno zarobljena u vlastitom tijelu, ovisna o krvlju, i koja se polako veže za 12 godišnjaka, knjiškog moljca kojega maltetrira starija skupina, dok on razmišlja kako da se obrani od njih. Prikaz stvarnog problema u današnjem društvu poput maltetriranja djece na koju nitko drugi ne reagira od učitelja do roditelja i bijeg od tog "normalnog" života. Ljubav prema vampirici koja zapravo čak niti nije djevojka. Krvava, ali scena za pamćenje kada Eli bez dopuštenja uđe u sobu. Sjajna atmosfera, prikaz okoline, crnohumorna završnica na bazenu, neobični likovi kao njezin skrbnik, iskrena i neobična romantika između njih dvoje i odličan završetak.

[Asfodel]

243. Sin noticias de Dios (2001)



Kad film u sebi ima pakao i raj kao neke od mjesta radnje - to po defaultu mora značiti nešto dobro. Imdb ovo naziva komedijom, a ja bih se odlučila na naziv nekonvencionalna drama, humorna drama...ili tako nešto. Teško je zapravo definirati. Bitno je to da priča u sebi sadržava toliko simpatičnih elemenata, dosjetki ili svojih vizija pakla i raja da je to zbilja prezabavno.
Radnja ide tako da zbog boksača na rubu karijere (i života) iz raja pošalju svog najtalentiranijeg anđela da ga spasi, dok iz pakla šalju palog anđela (ili što već) da ga uvjeri da nastavi boksati kako bi uz postojeću kritičnu ozljedu glave što brže umro.
Yanes, koji je napisao i režirao, nam nudi da vidimo kako on to sve zamišlja...kako je to u raju, otkriva nam što zapravo ljudi tamo rade, zatim kako je to kad vas zbog zasluga promaknu iz 112-og u recimo 90-i krug pakla, zašto film više nije u boji kad se radnja vrati u anđeoski brlog i sl. I uz, naravno, puno humora otkriva što je to najgore što vam se tamo može dogoditi
U glavnim ulogama su dvije ruže španjolske kinematografije (Victoria Abril i Penelope Cruz), potonja je pogotovo odlična ovdje... i ima i Gaela, ah, on uz svoju tjelesnu građu i dob nikako ne odgovara liku kojeg tumači, al to sve čini stvar još boljom ...Uglavnom preporuka ljubiteljima neobičnosti, šarenila i simpatične bizarnosti.

[chatterer]

244. Ladri di biciclette (1948)



Director:
Vittorio De Sica

Genre:
Crime | Drama

IMDb

Mixing melodrama, documentary and social commentary, De Sica follows an impoverished father and son treading the streets of post-war Rome, desperately seeking their stolen bicycle. Deeply compassionate, this poignant film is one of the outstanding examples of Italian neorealism.

Ovaj film je toliko snažno utjecao na mene da ga smatram jednim od najdražih filmova. Jednostavno prekrasan prizor tadašnje Italije, socijalnih problema i stanja u društvu. Potpuno se slažem sa britanskim intitutom kada kažu da je to izvrstan primjer talijanskog neorealizma koji se osjeti u svakoj sceni. Dakle, osim crime/drame, ovaj bih film nazvao i svojevrsnim artom.
Lamberto Maggiorani (Antonio Ricci) je gotovo savršeno odglumio ulogu čovjeka (koji očajno traži posao kako bi prehranio obitelj), čija je žena morala založiti plahte kako bi muž došao u posjed biciklu koji je neophodan za njegov novi posao - ljepljenje filmskih plakata po Rimu. Problemi nastaju kada pri obavljanju posla lopov ukrade teško stečeni bicikl i nestane bez traga. Od tog trenutka pa sve do kraja filma u meni su proradile tolike emocije da sam potpuno razumio Antonia pri kraju filma kada je potezom očajnika napravio sramotnu stvar (i meni bi palo na pamet isto napraviti na njegovom mjestu!). Također dugo nakon gledanja sam i dalje razmišljao o filmu bez smirivanja emocija.
Moram reći kako mi je neizmjerno drago da sam pogledao ovo remek-djelo, kako vrijeme prolazi te što više filmova gledam, to više cijenim ovaj De Sicov uradak!

[john_constantine]

245.Funny games (1997)

Bogata obitelj dolazi u svoju vikendicu kraj jezera da bi mirno uživali tamo. U posjet im dolazi prijazni i bucmasti lik koji za susjede traži nekoliko jaja. Brzo mu se pridružuje i drugi lik ljubazna izraza koji polako postaje naporan ljudima. Nakon što pređu granice gostoljubivosti, mladići pokazuju svoje pravo lice. Slome nogu mužu i zarobe njegovu ženu i djecu prisiljavajući ih na „zabavnu“ igru – „Svi će poginuti do kraja“…

Djelomice torture movie, za razliku od ovih današnjih koji se baziraju na eksplicitnim scenama nasilja i što više uznemirujućih scena kao „Srpski film“ ili „Martyrs“, film se više bavi psihološkom atmosferom izbjegavajući bilo kakve otvorene krvave scene. Više se bavi prikazom patnje, osjećaja nemoći i hladne surovosti koju vrše psihopati nad nemoćnom obitelji koja se uzalud pokušava osloboditi ili zaštiti svog jedinog sina. U određenim trenucima, gledatelju može zasmetati nelogične odluke obitelji kao ne znati koji je broj policije, ali sve su to stvari koje ljudi u šoku mogu zaboraviti ili pod jakim pritiskom da se ubojice ne vrate…

Naglasak je na besmislenom nasilju kroz cijeli film. Nema pravog motiva zašto upadaju u tuđe kuće i muče obitelje prisiljavajući ih na bolesne igre. Kao što je to radio Alex maltetrirajući ljude i prolaznike iz čiste dosade, tako i njih dvojica, koji jednostavno uživaju u nasilju, bez ikakvih suosjećajnosti i potpuno kontrolom nad cijelu situaciju (scena s daljinskim). A gledatelj gleda cijelu njihovu igru uživajući ili suosjećajući s žrtvama nadajući se dobrom završetku.

[Asfodel]

246. The Fountain (2006)



Film se može raščlaniti na tri različite priče koje zapravo čine jedinstvo, razlikuju se samo u vremenskoj dimeziji (prošlost, sadašnjost i budućnost). Bit je klasičan, ali nepresušan motiv života i smrti te ljubavi koja ih povezuje.

Darren Aronofsky + Clint Mansell = uvijek nešto dobro. Ovaj film ne mogu drukčije opisati, nego koristeći se ženskastim riječima poput predivno, čarobno, prekrasno... Jednostavno transcendentalno iskustvo, koje isprva se čini malo kompliciranim, ali ne zadugo. Glumačke izvedbe su također dobre i naravno, suosjećamo s likovima. I lako da će se pobuditi mimoza u svakome nakon ovog neobičnog filmića.
Hc preporuka za rijetke koji nisu gledali.

[chatterer]

247. Vertigo (1958)



Director:
Alfred Hitchcock

Genre: Crime | Mystery | Romance | Thriller

Plot:
A San Francisco detective suffering from acrophobia investigates the strange activities of an old friend's wife, all the while becoming dangerously obsessed with her.

A gripping detective story or a delirious investigation into desire, grief and jealousy? Hitchcock had a genius for transforming genre pieces into vehicles for his own dark obsessions, and this 1958 masterpiece shows the director at his mesmerising best. And for James Stewart fans, it also boasts the star's most compelling performance.

Smatram da se nema što previše upoznavati ili objašnjavati ovaj film jer većina zna o čemu je riječ i film sasvim sigurno zaslužuje svoje mjesto ovdje.
Iako nakon prva dva gledanja nisam bio uvjeren kako je ovo jedan od najbitnijih filmova i nisam prepoznao njegovu čaroliju (nisam shvaćao zašto se nalazi pri vrhu svih lista raznih instituta, stranica posvećenih filmovima i slično), svakim sljedećim gledanjem me sve više pridobijao. Mnoštvo je tu scena za filmsku povijest kao i gluma a posebno atmosfera koja je jednostavno neopisiva.
Umjesto da se nepotrebno raspišem, radije ću preporučiti svakome da pogleda film, pa i više puta ako treba.

[john_constantine]

248.Six-String Samurai

U postapokalipstičnom svijetu gdje su Rusi završili rat bacivši bombu na USA. Elvis je bio još živ i bio kralj još 40 godina sve do svoje smrti. I sada se traži novi kralj Lost Vegasa koji će zauzeti njegovo mjesto. Na pohodu sudjeluju mnogobrojni članovi benda i samostalni svirači, među kojima se izdvaja Buddy, lik u smokingu s katanom, gitarom i dječakom koji ga stalno slijedi…

Ovo bizarno glazbeno ludilo je režirao Lance Mungia, kojemu je to jedini film po kojem će i ostati poznat, s obzirom na katastrofalan nastavak „The Crow: Wicked Prayer“. Sljedeći njegov film „Cult“ trenutačno prolazi nezapaženo… A kao glavnog glumca i scenarista, u svom vlastitom posljednjom filmu je sjajno odglumio nepoznati glumac Jeffrey Falcon, koji je glumio u brojnim kineskim borilačkim filmovima, a i sam je pokazao svoj talent za tučnjavu i korištenje katane protiv stotine protivnika odjednom.



Simpatičan, neobičan i emotivan odnos između Buddya i dječaka koji ga stalno prati, vrhunska glazbena finalna završnica, obilne količine borbi i akcije, odličan soundtrack koji traje kroz cijeli film, bizarna i maštovita galerija likova, humor s zabavnim dijalozima, tek maštoviti kostimi. Nažalost, slabo poznat film koji zbilja zaslužuje status „kultnog“ ostvarenja.

[chatterer]

249. Double Indemnity (1944)



Director:
Billy Wilder

Genre:
Crime | Film-Noir | Thriller

Double Indemnity (1944) is an American film noir, directed by Billy Wilder. It starred Fred MacMurray, Barbara Stanwyck and Edward G. Robinson and was based on James M. Cain's 1935 novella of the same title, adapted for film by Wilder and Raymond Chandler.[1]

The story was based on a 1927 crime perpetrated by a married Queens woman and her lover. Ruth Snyder persuaded her boyfriend, Judd Gray, to kill her husband Albert after having her spouse take out a big insurance policy—with a double-indemnity clause. The murderers were quickly identified and arrested.

The term double indemnity refers to a clause in certain life insurance policies where the insuring company agrees to pay twice the standard amount in cases of accidental death.

Prvi pogledani Wilderov film koji me naravno navukao da pogledam ostale njegove filmove te jedan od najdražih Film-Noira. Uistinu bezvremenska klasika koja odlično stoji i na internet stranicama vezanim za filmove.
Pričom i idejama se može bez sumnje uklopiti u današnjicu; zapravo je teško reći koja je mana ovoga filma jer svi detalji izgledaju izuzetno uvjerljivo bez trunke naivnosti. Film ispred svog vremena, napet i neizvjestan do kraja.
Što se tiče glume, postavu predvode Fred MacMurray, Barbara Stanwyck i Edward G. Robinson, svi redom vrhunski odigrali svoje uloge. Ne dopuštaju gledatelju odmor, vrlo brzo ga zainteresiraju.
Ljubitelji Film-Noira nikako ne bi smjeli propustiti ovo vrhunsko djelo, a i preporuka svim ostalim filmoljupcima.

Kritike

Prijem kritičara je bio gotovo jednoglasno vrlo povoljan, tako da se danas "Dvostruka obmana" smatra klasikom kinematografije. U svojoj recenziji filma, kritičar Ken Hanke je napisao: "Klasični film noir i klasični Billy Wilder. Što se još više može tražiti?", a Phil Villarreal: "Ovaj fascinantan film, uvijek prigodan za ponovno gledanje, je istuširan sa sedam nominacija za Oscara ali nije osvojio nijedan kip...Oscari su stvoreni za debatu i drugo nagađanje, ali je nezamislivo kako "Dvostruka obmana" nije osvojila barem nagradu za scenarij. Film je rasni film noir, sa čvrstom pričom, pun bogatih, oštrih dijaloga. Genijalni scenarij je rezultat konstantnog procesa pisanja između Wildera i Raymonda Chandlera. Scenarij je sebi priskrbio još veću slavu od one koje bi mu mogla dati bilo kakva nagrada. Oštri dijalozi filma se izdvajaju i ostaju u vašem sjećanju; oni su podsvijesni magnet koji vas tjera da ga stalno ponovno gledate i upadnete u njegovu klopku".

[john_constantine]

250. The Lost Weekend (1945)

Don Birnam, long-time alcoholic, has been "on the wagon" for ten days and seems to be over the worst; but his craving has just become more insidious. Evading a country weekend planned by his brother Wick and girlfriend Helen, he begins a four-day bender. In flashbacks we see past events, all gone wrong because of the bottle. But this bout looks like being his last...one way or the other.

Film kojega je htjela bojkotirati industrija alkohola. Crno bijela drama o vlastitom uništenju uzrokovanom alkoholu, vjerni prikaz ovisnosti i strašnih stvari koje čovjek čini samo radi jedne čašice viskija. Ili i danas prilično uznemirujuća scena delirijum trensa (Dylan Dog je epizodu Život Anne Never posvetio toj sceni). I sve to uz vrhunsku glumu, uz danas zaboravljeni klasični film koji odlično prikazuje probleme alkoholizma, naročito danas, kada je alkohol postao sve više normalna pojava kod mladih i u društvu... Alkohol je uvijek u filmu prikazivan kao nešto cool, gdje su likovi zabavni kada se napiju i rade gluposti, ali malo filmova prikazuje stvarne posljedice alkoholizma od psihičkih do tjelesnih oštećenja do kraja života.Lako je piti, ali jednom kada se navučeš, gotovo je...

Before 'Weekend', alcoholism was treated as something funny. There were character actors who only played drunks, and always for laughs.There's nothing funny about a drunk.

[chatterer]

251. Scarlet Street (1945)



Director:
Fritz Lang

Genre:
Drama | Film-Noir | Mystery

Scarlet Street is a 1945 American film noir directed by Fritz Lang and based on the French novel La Chienne (The Bitch) by Georges de La Fouchardière, that previously had been dramatized on stage by André Mouëzy-Éon, and cinematically as La Chienne (1931) by director Jean Renoir.

Nastavljam u sličnom tonu, još jedno bezvremensko remek-djelo koje to pokazuje od samog početka. Gleda se u jednom dahu, izuzetno interesantno, puno sjajnih obrata kod likova te kao točka na "i" sa briljantnim dramatičnim završetkom koji sadrži i neke horor dijelove.
Priča prati jadnog i naivnog blagajnika u banci te slikara u slobodno vrijeme Chrisa Crossa (Edward G. Robinson) koji postaje rob ljubavi prema predivnoj "Kitty" (Joan Bennett), ali ne shvaća da ona kuje opasan plan sa svojim ljubavnikom Johnnyjem (Dan Duryea) kojega pred Chrisom predstavlja kao dečka svoje cimerice. Kako se priča odgonetava i komplicira, to film postaje sve interesantniji i u toj fazi gledatelju postaje već nemoguće malo predahnuti.
Edward G. Robinson je kao stvoren za ovakvu ulogu, svojem liku daje poseban i nezaboravan štih a Joan Bennet i Dan Duryea su izvrsna "pratnja".

[img]http://auteurs_production.s3.amazonaws.com/stills/21658/scarlet_street_1945.jpg[/img]

Ako vam se sviđa ovaj film, onda svakako trebate pogledati Langov godinu ranije film "Woman in The Window" u kojem glumi ista glavna postava a ide kao prst i nokat uz ovaj film.

[Boby]

252. Punch Drunk Love (2002)



U neku ruku, riječ je o transcedentalnom uradku Paula Thomasa Andersona snimljenog između njegova dva ultimativna remek djela ("Magnolia" i "There Will Be Blood"). I dok ovaj film nije kompleksan kao njegov prethodnik, niti epski kao njegov sljedbenik, i dalje je riječ o jednom od najznačajnjijh modernih filmova ovoga žanra. Jedan od razloga tome upravo to što je konformizam romantične komedije zamjenjen s daleko mračnijim i perverznijim stvarima. I ovdje dolazimo do paradoksa jer upravo je zbog tih stvari film odbio brojne fanove tipičnih komedija Adama Sandlera ali pak s druge strane nije približio preveliki broj alternativne publike koja je sudila samo po koricama, a same korice uistinu djeluju kao tipičan Adam Sandlerovski film.
Ukratko, priča je to o ekscentričnom, manično-depresivnom i s još mnogobrojinim sindromima obogaćenom liku, odraslom u sjeni svojih starijih sestara, koji dane provodi na poslu i unutar četiri zida svoga stana a ono malo toga što radi toliko je bezlično da i sam djeluje kao produžetak mrtve prirode. Stvari se naglo mjenjaju kada jedne večeri odluči otići na rođendansku zabavu jedne od svojih sedmero sestara.
Osim neuobičajeno izvrsnog Sandlera, glumačka ekipa je pouzdana te uključuje Emily Watson, Luisa Guzmana i Phillipa Seymoura Hoffmana.
Film je pun crnog humora i to u nevjerojatno realističnom smislu. Da na spojlam previše priču, navest ću samo primjer gdje podivljali Sandler saznavši da ga sestre nazivaju "pederkom" uzima čekić u ruke i počinje razbijati a dok to radi, djeluje neopisivo realan i uvjerljiv a opet je čitava situacija na neki bizaran način jako komična.
Iako možda ne znači previše, film je 2003. osvojio glavnu nagradu u Motovunu te se Hrvatska može pohvaliti kako je na svom malenom festivalu uspjela ugostit jednog od najvećih redatelja današnjice a možda i jednog od najvećih uopće.

[john_constantine]

253.In the Realm of the Senses

Bazirano na istinitoj priči 1936. godine, o Sada Abe koja postane ljubavnica oženjenom muškarcu. U toj "preljubničkoj" vezi ona postaje sve više opsesivna i ljubomorna, toliko da počne prijetiti da će mu odrezati penis ako se usudi opet seksati za svojom ženom ili drugima. Njihovi dani prepuni seksa počnu zgražati javnost dok njihov seksualni odnos postaje sve perverzniji što će dovesti do neizbježne tragedije...

Zapadnjaci taj film većinom pamte samo radi hrpe "perverznih" scena poput gutanja stidnih dlaka, stavljanja jajeta u vaginu, lizanje menstrualne krvi ili eksplicitne scene odrezanja penisa. ali sam film je nakrcan prikazom socijalnog standarda, ljubavnih (za neupućene) perverznih scena, eksplicitnih scena seksa (u ono vrijeme u Japanu šokirajući prizor s obzirom na slobodne prikaze spolnih organa koje su inače u Japanu zamućene) i odlične završnice s gušenjem, uz pamtljive dijaloge i odličnu muziku u određenim scenama.

[Asfodel]

254. East Is East (1999)



Tako mali budžet, a tako dobar film...moglo bi se reći ukratko. Ova humorna drama je pokupila dosta nagrada i nominacija po svijetu i svojevremeno je bila hit. Humor ipak prednjači pred dramom i jamči izvrstan provod bilo u kakvim uvjetima gledanja (obiteljska atmosfera, ekipa i alkohol, you name it ) Pamtljiv je zbog zanimljive tematike koje obrađuje (multikulturalizam) i zbog vremena u koji je smješten.

Komičan je to život u engleskom predgrađu koji otkriva kako to izgleda kad se u braku pomješaju Briti i Pakiji Kako ta djeca koja se pokušavaju uklopiti u sredinu podnose ortodoksnog pakistanskog oca i kako majka u svemu tome posreduje. Galerija likova, sve jedan pomaknutiji od drugoga. Pamtim legendarno smiješnu scenu posluživanja doručka kao jednu od najdražih uopće. Ukratko, obvezno gledanje nečeg ovakvog što se zove mali engleski film koji na toliko polja uspjeva biti uspješniji i dovitljiviji od sličnih ambicioznijih ostvarenja preko bare.

[chatterer]

255. Glengarry Glen Ross (1992)



Director:
James Foley

Writers (WGA):
David Mamet (play)
David Mamet (screenplay)

Genre: Drama

Glengarry Glen Ross is a 1992 independent dramatic film, adapted by David Mamet from his acclaimed 1984 Pulitzer Prize- and Tony-winning play of the same name. The film depicts two days in the lives of four real estate salesmen and how they become desperate when the corporate office sends a representative to "motivate" them by announcing that, in one week, all except the top two salesmen will be fired. The film, like the play, is notorious for its use of profanity, leading the cast to jokingly refer to the film as "Death of a Fuckin' Salesman".[1] The actual title of the film comes from the names of two of the real estate developments being peddled by the salesmen characters (Glengarry Highlands and Glen Ross Farms).

Glengarry Glen Ross had its world premiere at the Venice Film Festival where Jack Lemmon won the Volpi Cup for Best Actor. The film was not a commercial success, only making $10.7 million in North America, just below its $12.5 million budget. It was critically well-received with highly positive reviews by most of the major critics. Al Pacino was nominated for an Academy Award and a Golden Globe for Best Supporting Actor for his work in the film.

Drama ala Tarantino sa vrlo jakom glumačkom postavom, tu su Al Pacino, Jack Lemmon, Kevin Spacey, Ed Harris, Alec Baldwin.
Odmah napada žestoko sa Baldwinovim moćnim izlaganjem i motivacijom prodavača (gore spomenuti) tvrtke u vlasništvu izvjesnih Mitcha i Murraya.
Dok sam pratio Aleca, imao sam osjećaj kao da se to sve i mene tiče i zbog takvih stvari mi filmovi i jesu toliko dragi.
Sama radnja izgleda dosta jednostavno, ali način komunikacije, gluma u tim trenutcima, dijalozi a pogotovo psovanja radnju čine "produbljenom", na inteligentan način se to sve odvija tako da ispada kako prodavači kao da se natječu tko će na što originalniji način sebe uzdići a drugoga poniziti (kasnije kada se radnja odgonetava, u vrlo jakoj raspravljačkoj sceni između Lemmona i Spaceya, takvo što se i potvrđuje).
David Mamet je to sve sjajno adaptirao tako da imam same riječi hvale, kapa dolje.
Uglavnom da skratim kako ne bih slučajno nešto spoilao, film za sve ljubitelje Tarantinovih filmova, ne vjerujem da će vas razočarati