HorrorHR Tamnica

Gdje god se okrenem, čujem ili pročitam kako se netko loše osjeća, svi spominju depresiju (bilo da se radi o pravoj dijagnozi ili samo trenutnom osjećaju koji svi olako nazivaju depresijom) pa sam ponukana time otvorila ovu temu da si, ako ništa drugo, pokušamo međusobno pomoći.
Evo, ja ću se prva otvoriti, neki od vas već znaju za moju boljku. Ako ćemo na engleskom, bolujem od GAD-a (nije mogla bit točnija skraćenica ) iliti general anxiety disorder, na naški prevedeno panični poremećaj. Kao posljedica toga, neminovno se javlja i depresija jer imaš osjećaj bezizlazne situacije. Lijekove odbijam piti i liječim se prirodnim metodama, puno čitam, radim na disanju i općenito pokušavam vratiti svoj "stari život". Tu i tamo posegnem za "magičnim napitkom" pod imenom Rescue Remedy od Bacha iliti Bachove kapi.
http://www.bachflower.com/ pročitajte slobodno, sigurna sam da bi svatko pronašao nešto za sebe
Mnogi ljudi se boje reći da ih nešto muči zbog stigmatiziranja kada su u pitanju neke psihičke bolesti, dok bi npr. bez oklijevanja rekli da imaju problema sa srcem, bubrezima, plućima i sl. Sama nemam taj problem i na taj način se i lakše nosim sa svojom bolesti jer nemam strah od javne blamaže i ljudi kojima sam okružena točno znaju kako reagirati kada proživljavam svoje "epizode".
Eto, slobodno pišite ako imate kakav savjet, problem ili poznajete nekog sa problemom.

Callac, temom si otvorila Pandorinu kutiju, no ajde ovo i je mjesto u kojem možeš reć kakve probleme imaš, osobno sa svim mojim psihičkim problemima nemam više toliko problema jer sam naučio kontrolirat ta svoja čudna stanja.Anksioznost je stvar koja iako nije nekakav tip teže bolesti, može bit jako neugodna ,pogotovo ako se čovjek stalno nalazi na nekim deadline-ovima, zahtjevnim poslovima ili je generalno konstantno pod stresom.

Kod mene se pojavio sličan problem godinama unatrag, ali sa težom kroničnom depresijom, hipersenzibilnošću, i još kojekakvim stvarima, srećom našao sam lijek. Meditacija i ispucavanje takvih misli u bilo kojem kontekstu stvaranja mi je znatno olakšalo misli, mirisni štapići i općenito meditacija kroz laganu ambijentalnu glazbu, dok se to prije odražavalo na svakodnevnim tučnjavama i svađama.

Nesanicu nažalost još uvijek nisam riješio, jer očito još imam stvari za riješiti iz prošlosti, dok mi lijekovi nisu potrebni,čovjeka bezvezno utupe i stvaraju ovisnost a zapravo ne riješavaju problem, najlakše je izliječiti neke stvari razgovorom.

Da nemam gitare i rokovnika nemam blage gdje bi bio danas.

Ašow wrote:Da nemam gitare i rokovnika nemam blage gdje bi bio danas.

Zamijeni gitaru sa mikrofonom i tu smo negdje, vjerovatno bih se nakljukavao praxitenima i pio ralone ispred obližnjeg dučana dok ne bih krepao.

ja sam prošla faze krvarenja po papiru, al ionako nikad nisam bila dovoljno nadarena. to mi je prokletstvo- u svemu sam dobra, al ne dovoljno pjevanje mi pruža zadovoljstvo, al ne pomaže mi kada se dovedem u trenutno stanje..
da se razumijemo, ja ovaj poremećaj imam od ranog djetinjstva- tada se manifestiralo kao nemogućnost gutanja, kroz osnovnu školu bili su "želučani problemi" dok me u srednjoj nije opralo zaprave i od tada se javlja periodično, par puta godišnje, iz čista mira reklo bi se... Prije dva mjeseca me ćopilo najjače nego ikada i dovela sam se u stanje da sam morala potražiti stručnu pomoć ( ne računam odlaske na hitnu kroz život kad sam mislila da imam srčani udar ili da se gušim). izgubila sam sada ukupno 7 kg., i još se borim sa depersonalizacijom koja je najjača kroz jutro jer otkako sam počela spavati ( a nisam spavala noćima, danima, mjesecima..) ne mogu se razbuditi dovoljno da znam što se događa, tko sam, što sam i zašto sam tu.. odraz u ogledalu mrzim iz dna duše, pogotovo što si nakon ovog gubitka kilaže još gore izgledam.
no, vidi se napredak, ja ga vidim i to je najvažnije. jedina, ajmo reć korisna stvar, koja je proizašla iz ovoga jest što sam čvrsto odlučila promjeniti neke paterne u svom svakodnevnom životu i jače sam se zbližila sa svojim dečkom, prijateljima i obitelji koji su stvarno velika podrška bez onog samilosnog sažaljevajućeg pogleda na koji inače nailazim, tipa, a vid'je jadnu, al je luda...

Baš to..previše puta sam mislio da mogu sam, sam ću preći preko svojih problema i lošeg raspoloženja, ali na kraju ne ide tako lako...treba ti netko, roditelji, prijatelj, brat ili sestra koliko god bili različiti ili razdvojeni...uvijek pomogne.

Ma nema to veze sa talentom, bitno je da se to ispuca negdje. Ma ja do neke 15-te godine nisam mislio, a ni itko drugi da se nešto dešava samnom, sve su to pripisivali hormonima.A onda kad je prevršilo mjeru shvatili da baš i nije sve pubertet. Uvijek sam bio ono mali mračni depresivac koji nije imao nikakvog stava, nikakvog cilja, apsolutno ništa, pokušaji suicida koji su gotovo završili kobno, a onda je počela prvo ta autoagresivna faza, pa se kasnije i proširila na sve oko sebe. Previše bijesa, mržnje, osvete, jednostavno natovareno u kuglu izbrkanih osjećaja, i onda je došao velebni dan i poziva za vojsku. Pozivanje natrag u sobu za psihijatrijsko testiranje, i gle čuda: civilni PTSP pomiješan sa kroničnom depresijom, anksioznošću i kojekakvim sranjima.

Od tog dana je počela borba sa mojim unutarnjim demonima, grizlo me sve iznutra, svako jutro se probudiš sa osjećajem luđačke mržnje prema svijetu, prema svima oko sebe. Onda me i škola počela zajebavat, sve je otišlo u najgorem mogućem smjeru, počeo sam i cugat kako bih zaustavio kako bih to rekao :"glasove u glavi.", što mi normalno nije ni najmanje pomoglo.Danas sam vjerovatno živ zahvaljujući svojoj staroj i školskoj pedagogici koja mi je sredila liječenje,iako sam shvatio da je uzaludno ako u startu nisam htio pomoći sebi, a sad upotpunjavam svoj život kreativnošću, i živim sa tim svojim manama, prigrlio sam ih pa rijetko imam napadaje, medikamente sam u startu odbio, jer su me nakon nekoliko konzumacija napravili robotom.

A sad pomažem svima koji imaju slične probleme i osjećam da nisam sam, kao što mi je nekoć bilo na umu.

upravo o tom međusobnom pomaganju i govorim! rađe ću se otvoriti ovdje, pred ljudima koji me poznaju i u drugom svjetlu, a ne samo kao još jednu koja ima bolest istu ili sličnu sa ostatkom grupe/foruma..
i ja sam tablete odbila iz razloga što ne želim promjeniti ono što me čini ovakvom kakva sam, jer nisam svaki dan depresivna, ne bojim se svaki dan izać iz kuće i da ću umrijeti, ima dana kada sam sretna, nasmijana, al zato što imam razloge za to, a ne zato što mi je tableta sredila moždane stanice i svaki dan je predivna livada sa cvijećem.

Meni se recimo nikad nije bio problem izrazit pred nikim, jer smatram da uz sve to što sam prošao ( život bez roditelja, maltretiranje u djetinjstvu zbog različitosti i slično), vrijedim znatno više od onih koji se sa istim bolestima sprdaju. Svaki put recimo kad me uhvati neka čudna melankolija ova stvar me izvuče : http://www.youtube.com/watch?v=l331DVe--zk, i lako se vežem sa ljudima koji imaju probleme. Samo mi je dovoljno pogledati kakvo mi je društvo, ekipa iz disfunkcionalnih obitelji, žrtve silovanja i sličnog.

Jedina zajebana stvar kod ovakvih situacija je to što je jako teško pronaći liniju između "biti pored nekog" kad se oseća loše i onog prelaza kad pomisliš da možeš nekome pomoći a ustvari mu samo još komplikuješ stanje ili još gore ispadneš "grbav" pokušavajući da uradiš ono "laički" najbolje.
Ponekad je najbolje samo biti "Tu" i ne filozofirati nekome nego ga uveriti da nigde ne ideš bez obzira u kolkim je psiho govnima.

sad da ne pricam previse samnom je sve uredu dok sam okruzen ljudima, uvjek nasmijan i lokalni idiot, no kad ostanem sam odma se javlja problem besmisli zivota i suicidalne misli tj vec sam si presudio ubit cu se no ne jos dugo....
Takodjer sam jedno vrijeme odvratno mrzio svoj lik i odraz u ogledalu... sad se ta pojava dosta smanjila no nikad necu bit zadovoljan sa sobom makar bio i jebeni bog... Bit cu uvjek jebeni fail

I naravno da se slazem sa alastorusom da su ljudi s problemima "bolji"....

Necu dalje jer svoja govna volim gutat sam, ostalo mi se cini kao preseravanje i attention whore/drama queen MHF nikom.... zk cjenim sto se ne bojite sucotiti ili pomiriti sa problemom...

i da polu sam pijan pa se ispovjedam

valjda se neko skuzit post onako kako mislim

Decadentor wrote:sad da ne pricam previse samnom je sve uredu dok sam okruzen ljudima, uvjek nasmijan i lokalni idiot, no kad ostanem sam odma se javlja problem besmisli zivota i suicidalne misli tj vec sam si presudio ubit cu se no ne jos dugo....
Takodjer sam jedno vrijeme odvratno mrzio svoj lik i odraz u ogledalu... sad se ta pojava dosta smanjila no nikad necu bit zadovoljan sa sobom makar bio i jebeni bog... Bit cu uvjek jebeni fail

ovo si mene opisao ili?

jigsaw wrote:

Decadentor wrote:sad da ne pricam previse samnom je sve uredu dok sam okruzen ljudima, uvjek nasmijan i lokalni idiot, no kad ostanem sam odma se javlja problem besmisli zivota i suicidalne misli tj vec sam si presudio ubit cu se no ne jos dugo....
Takodjer sam jedno vrijeme odvratno mrzio svoj lik i odraz u ogledalu... sad se ta pojava dosta smanjila no nikad necu bit zadovoljan sa sobom makar bio i jebeni bog... Bit cu uvjek jebeni fail

ovo si mene opisao ili?

skoro al ti nikad nebi reko jebeni bog nego samo Bog

Decadentor wrote:

jigsaw wrote:

Decadentor wrote:sad da ne pricam previse samnom je sve uredu dok sam okruzen ljudima, uvjek nasmijan i lokalni idiot, no kad ostanem sam odma se javlja problem besmisli zivota i suicidalne misli tj vec sam si presudio ubit cu se no ne jos dugo....
Takodjer sam jedno vrijeme odvratno mrzio svoj lik i odraz u ogledalu... sad se ta pojava dosta smanjila no nikad necu bit zadovoljan sa sobom makar bio i jebeni bog... Bit cu uvjek jebeni fail

ovo si mene opisao ili?

skoro al ti nikad nebi reko jebeni bog nego samo Bog

Ima i u tome nešto

Najgori osjećaj koji postoji je onaj kad znaš da imaš ljude koji te vole oko sebe, a imaš osjećaj da si sam. Ne primjećuješ ih, jer... nešto fali, netko je otišao, nešto se dogodilo.
Drago mi je što sam racionalan i razuman, a najviše mi je drago što sam realan i nadasve mi je drago što sam ajmo reći kolko tolko dobar matematičar. Tako da si u glavi napravim neku jednadžbu za izlazak iz sranja i onda ju računam i tražim optimalno rješenje, sam si crtam parabole ili neke random krivulje i vidim točno kad će mi se koji problem pojaviti i imam optimalno rješenje za njega. Uvijek o broju inputa ovisi broj outputa, sad sve samo ovisi o tebi jesi li stabilna i normalna osoba. Jebiga, matematika je univerzalan jezik i imam sreće da sam dobar u istom.
Naravno, to radim kad totalno odem k vragu. Prošli puta kad mi se tako nešt dogodilo sam bio toliko pod utjecajem računanja (+učio sam za ispit) da sam napisao jednu od svojih najljepših ljubavnih pjesama:

Kvadrat.
Želim biti tvoj trokut
Da se vrtimo zajedno u krug
Na pravokutnom igralištu
Promatrajući loptinu parabolu
U zamišljenom koordinatnom sustavu.

Objašnjenje: