Re: 1001 film prema izboru posjetitelja HorrorHR-a
Posted: 31 Dec 2010, 20:22
346. Blue Velvet (1986)
David Lynch je bez ikakve sumnje čovjek od velikih stvari te jedan od najvećih i najbizarnijih redatelja/umjetnika svih vremena, čovjek koji sa svakim svojim filmom šokira javnost je ponudio mnoštvo odličnih filmova (horror Eraserhead i drama The Elephant Man mi prvi padaju na pamet kao općenito veliki klasici) no po meni film po kojem ga ljudi najviše pamte (dakle njegov najpoznatiji i ujedno najbolji uradak) jest Blue Velvet, jedan od glavnih filmova 80-ih koji svojim izlaskom je izazvao pravu senzaciju te je strašno podijelio kako publiku tako i kritiku ulazeći u već poznatu stvar među ljudima: love it or hate it movie, a oni kojima se svidio govorili su da je film jedno bolesno remek djelo. Sa ovim filmom je po meni Lynch istinski ušao u povijest napravivši jedan od najoriginalnijih i najuznemirujućih filmova svih vremena. Tematika/priča je nevjerojatna i bolesna, prepuna svega i svačega (od otmice, silovanja, sadomahizma te nasilja), a Lynch te sve elemente koristi tako da kolko god mi htjeli okrenuti glavom te ugasiti film, ne možemo jer je film izuzetno zapanjujuć i hipnotičan. Dijelom djeluje kao bajka, no još većim dijelom kao noćna mora jer Lynch na svoj svojstven način je u ovom filmu stvorio svoju unikatnu viziju/svijet Amerike kombinirajući mnoštvo žanrova: noir, horror, dramu, triler...
Lynch nas u ovom filmu vodi prvenstveno u najmračnije kuteve ljudske psihe, u početku prikazuje jedan mali gradić u SAD-u prepun cvijeća, ljubavi i sreće da bi polagano kopao sve dublje i dublje i pokazao da ispod površine postoje razne stvari za koje većina ne samo da ne zna da postoji već vjerujem ne bi ni htjela saznati, doslovce tama i zlo vladaju u svijetu bez pravila u kojem povratka više nema i to je upravo ono što se zbiva sa našim glavnim likom: mladićem Jeffreyem koji ponovnim dolaskom u svoj rodni grad kako bi posjetio bolesnog oca slučajno pronalazi uho te odluči sam istražiti slučaj i cijelu misteriju vezano za potencijalno ubojstvo koje ga dovede do niza strašnih stvari: svijeta sadomahizma, straha i nasilja koje u Lynchovoj viziji poprimaju strašne razmjere dovodeći u cijelu priču razne bizarne/neobične događaje koje su dio jedne velike misterije, borbe između dobra i zla te istraživanja duše i seksualnog buđenja koja se tiče nekoliko ekstremno neobičnih likova: pjevačice Dorothy te njezinog robovlasnika Franka Bootha koji skupa sa nekoliko prijatelja čini misteriju i ružnu stranu filma, dok istovremeno Lynch dosta koristi naslovnu pjesmu Blue Velvet te se igra sa publikom kao veliki Hitchcock: plaši nas uz napetu glazbu iznenadnim i neobično zastrašujućim scenama.
Reći bilo šta još što je krucijalno za radnju bi bio grijeh, no svakako još što treba spomenuti jest gluma koja u ovom filmu je perfektna i brutalno fascinatna. Kyle Maclachlan (Lynchova muza) je super nevin, naivan i top notch kao mladić prepun želje da otkrije misteriju u malom gradiću, Isabella Rosselini kao Dorothy je neopisivo konfuzna i hrabra prikazujući jedan strašno zbunjen lik koji hvata surovu emociju seksa i življenja pod tuđim vlasništvom, dok glavna zvijezda filma je definitivno pokojni Dennis Hopper u po meni ulozi karijere kao Frank Booth, jedan od najneobičnijih i najstrašnijih zlikovaca svih vremena, pravo utjelovljenje zla i tame kojeg Hopper hvata manijakalno dobro unoseći se u ulogu kao pravi psihopat (kad se on prvi put pojavi u filmu do kraja ga nosi te imate osjećaj kao da je sav pakao ušao kroz vrata) te zbog konstantno korištenja riječi fuck te korištenja maske koja u sebi sadrži neku opojnu drogu ispada kao kombinacija Dartha Vadera i Tommy De Vita. Blue Velvet je najfascinantniji i najuznemirujući film ikad koji svoju osnovu/priču vuče iz malog mjesta u Americi, a uz sve to je ispao i strašno utjecajan (vidi se po filmovima kao što su The People Under The Stairs te American Beauty). Film je ovo za svaku preporuku, nakon toliko godina nije izgubio nimalo na svojoj snazi i ljepoti, film je ovo koji će vas uznemiriti i hipnotizirati, pravi shocker!
David Lynch je bez ikakve sumnje čovjek od velikih stvari te jedan od najvećih i najbizarnijih redatelja/umjetnika svih vremena, čovjek koji sa svakim svojim filmom šokira javnost je ponudio mnoštvo odličnih filmova (horror Eraserhead i drama The Elephant Man mi prvi padaju na pamet kao općenito veliki klasici) no po meni film po kojem ga ljudi najviše pamte (dakle njegov najpoznatiji i ujedno najbolji uradak) jest Blue Velvet, jedan od glavnih filmova 80-ih koji svojim izlaskom je izazvao pravu senzaciju te je strašno podijelio kako publiku tako i kritiku ulazeći u već poznatu stvar među ljudima: love it or hate it movie, a oni kojima se svidio govorili su da je film jedno bolesno remek djelo. Sa ovim filmom je po meni Lynch istinski ušao u povijest napravivši jedan od najoriginalnijih i najuznemirujućih filmova svih vremena. Tematika/priča je nevjerojatna i bolesna, prepuna svega i svačega (od otmice, silovanja, sadomahizma te nasilja), a Lynch te sve elemente koristi tako da kolko god mi htjeli okrenuti glavom te ugasiti film, ne možemo jer je film izuzetno zapanjujuć i hipnotičan. Dijelom djeluje kao bajka, no još većim dijelom kao noćna mora jer Lynch na svoj svojstven način je u ovom filmu stvorio svoju unikatnu viziju/svijet Amerike kombinirajući mnoštvo žanrova: noir, horror, dramu, triler...
Lynch nas u ovom filmu vodi prvenstveno u najmračnije kuteve ljudske psihe, u početku prikazuje jedan mali gradić u SAD-u prepun cvijeća, ljubavi i sreće da bi polagano kopao sve dublje i dublje i pokazao da ispod površine postoje razne stvari za koje većina ne samo da ne zna da postoji već vjerujem ne bi ni htjela saznati, doslovce tama i zlo vladaju u svijetu bez pravila u kojem povratka više nema i to je upravo ono što se zbiva sa našim glavnim likom: mladićem Jeffreyem koji ponovnim dolaskom u svoj rodni grad kako bi posjetio bolesnog oca slučajno pronalazi uho te odluči sam istražiti slučaj i cijelu misteriju vezano za potencijalno ubojstvo koje ga dovede do niza strašnih stvari: svijeta sadomahizma, straha i nasilja koje u Lynchovoj viziji poprimaju strašne razmjere dovodeći u cijelu priču razne bizarne/neobične događaje koje su dio jedne velike misterije, borbe između dobra i zla te istraživanja duše i seksualnog buđenja koja se tiče nekoliko ekstremno neobičnih likova: pjevačice Dorothy te njezinog robovlasnika Franka Bootha koji skupa sa nekoliko prijatelja čini misteriju i ružnu stranu filma, dok istovremeno Lynch dosta koristi naslovnu pjesmu Blue Velvet te se igra sa publikom kao veliki Hitchcock: plaši nas uz napetu glazbu iznenadnim i neobično zastrašujućim scenama.
Reći bilo šta još što je krucijalno za radnju bi bio grijeh, no svakako još što treba spomenuti jest gluma koja u ovom filmu je perfektna i brutalno fascinatna. Kyle Maclachlan (Lynchova muza) je super nevin, naivan i top notch kao mladić prepun želje da otkrije misteriju u malom gradiću, Isabella Rosselini kao Dorothy je neopisivo konfuzna i hrabra prikazujući jedan strašno zbunjen lik koji hvata surovu emociju seksa i življenja pod tuđim vlasništvom, dok glavna zvijezda filma je definitivno pokojni Dennis Hopper u po meni ulozi karijere kao Frank Booth, jedan od najneobičnijih i najstrašnijih zlikovaca svih vremena, pravo utjelovljenje zla i tame kojeg Hopper hvata manijakalno dobro unoseći se u ulogu kao pravi psihopat (kad se on prvi put pojavi u filmu do kraja ga nosi te imate osjećaj kao da je sav pakao ušao kroz vrata) te zbog konstantno korištenja riječi fuck te korištenja maske koja u sebi sadrži neku opojnu drogu ispada kao kombinacija Dartha Vadera i Tommy De Vita. Blue Velvet je najfascinantniji i najuznemirujući film ikad koji svoju osnovu/priču vuče iz malog mjesta u Americi, a uz sve to je ispao i strašno utjecajan (vidi se po filmovima kao što su The People Under The Stairs te American Beauty). Film je ovo za svaku preporuku, nakon toliko godina nije izgubio nimalo na svojoj snazi i ljepoti, film je ovo koji će vas uznemiriti i hipnotizirati, pravi shocker!